data-nosnippet>
Upravo je saznala da je trudna.
Doktor iz hitne pomoći rekao je da joj je naglo pao pritisak, ali da su ona i beba dobro. Djevojka je samo ležala, gledala u plafon i plakala.
Pomislio sam da su to suze sreće, ali onda me uhvatila za ruku i tiho rekla:
„Ne znam kako ću ovo reći roditeljima. Imam samo 20 godina i mislila sam da mi je samo pozlilo od umora.“
Nisam znao šta da kažem. Bio sam joj potpuni stranac, čovjek koji se slučajno našao u istom autobusu.
Nakon nekoliko minuta zazvonio joj je telefon. Na ekranu je pisalo „Mama“.
Nije imala snage da se javi pa me zamolila da to učinim umjesto nje. Objasnio sam njenoj majci gdje smo i šta se dogodilo, ali nisam spominjao trudnoću.
Dvadesetak minuta kasnije njeni roditelji utrčali su u bolnicu.
Majka ju je zagrlila, a djevojka je kroz suze izgovorila:
„Mama, moram nešto da ti kažem.“
Kada im je saopštila vijest, nastala je tišina.
Otac je nekoliko trenutaka gledao u pod, a onda joj prišao, poljubio je u čelo i rekao:
„O svemu ćemo razgovarati kod kuće. Sada mi je najvažnije da si ti dobro.“
Tada sam shvatio koliko smo svi u autobusu pogriješili što smo je procjenjivali samo po tome što nije ustala sa sjedišta.
Nekad čovjek pored nas vodi bitku o kojoj ne znamo baš ništa.
Od tada, prije nego što nekoga osudim zbog jedne sitnice, uvijek se sjetim te djevojke iz autobusa.
