data-nosnippet>
Bio je to njen razredni profesor.
U trenutku sam se ukopala od stida. Kćerka me pogledala potpuno zbunjeno, a čovjek je podigao ruke i mirno rekao:
„Gospođo, sve je u redu. Samo sam joj sklonio kosu da vidim ogrebotinu na čelu.“
Tek tada sam primijetila malu crvenu ogrebotinu iznad njenog oka.
Kćerka mi je objasnila da se na času fizičkog okliznula i udarila. Profesor ju je izveo napolje da sačeka mene jer je školska medicinska sestra već otišla kući.
Od neprijatnosti nisam znala gdje da gledam.
Izvinila sam mu se nekoliko puta, ali on se samo nasmijao:
„Da sam roditelj i da vidim istu scenu bez objašnjenja, vjerovatno bih reagovao slično.“
Pomislila sam da je tu priči kraj.
Međutim, nekoliko dana kasnije kćerka se vratila iz škole sa kovertom.
„Ovo ti je profesor poslao.“
Otvorila sam je, očekujući neki školski papir. Unutra je bila fotografija mog razreda iz srednje škole.
Na poleđini je pisalo:
„Možda me se sada sjećaš.“
Pogledala sam fotografiju i ostala bez riječi.
Bio je to moj školski drug kojeg nisam vidjela više od dvadeset godina.
Zato mi je njegovo lice od početka djelovalo poznato.
Sutradan sam otišla u školu da mu se još jednom izvinim, a oboje smo se na kraju smijali cijeloj situaciji.
Kćerka mi i danas, kad god prebrzo donesem neki zaključak, kaže:
„Mama, prvo pitaj ko je čovjek, pa onda viči.“
