data-nosnippet>
Kada sam stigla kući, iz radoznalosti sam odmah otvorila njegov Facebook profil.
Čim sam vidjela prezime, nešto mi je bilo poznato. Pokazala sam profil mami, a ona je u trenutku problijedjela.
„Odakle ti ovaj čovjek?“ upitala me.
Ispričala sam joj šta se dogodilo u restoranu. Mama je sjela i nekoliko trenutaka samo gledala fotografiju.
Onda mi je rekla:
„To je brat tvog pokojnog oca.“
Ostala sam bez riječi.
Roditelji su se razveli dok sam bila sasvim mala. Otac je kasnije otišao u inostranstvo i godinama nismo imali kontakt. Znala sam da ima brata, ali ga nikada nisam upoznala niti sam znala kako izgleda.
Odmah sam pozvala broj koji mi je gospodin dao.
Kada sam mu rekla svoje prezime i ime pokojnog oca, sa druge strane nastala je tišina.
„Čekaj… ti si njegova kćerka?“
Glas mu je zadrhtao.
Tada mi je priznao da me je u restoranu primijetio jer nevjerovatno ličim na svog oca kada je bio mlad. Zato je i platio našu večeru, ali nije bio siguran ko sam.
Sutradan smo se ponovo našli.
Donio je malu kutiju koju je čuvao više od dvadeset godina. U njoj su bile fotografije mog oca, nekoliko njegovih pisama i jedna fotografija na kojoj me drži u naručju dok sam bila beba.
Na poleđini je pisalo:
„Mojoj djevojčici, da jednog dana zna koliko ju je tata volio.“
Nisam mogla zaustaviti suze.
Mislila sam da sam te večeri upoznala slučajnog čovjeka koji nam je ljubazno platio večeru.
A zapravo sam, poslije toliko godina, sasvim slučajno pronašla izgubljeni dio svoje porodice.
