…„Sanjala sam nešto.“
Prišla sam joj i pitala šta je sanjala.
Dugo je ćutala, a onda pokazala prema klupi u parku.
„Tamo je sjedio jedan dječak. Zvao me je seko.“
Srce mi je stalo.
Na toj klupi smo kao djeca provodile sate. Ja sam je uvijek zvala „seko“.
„Kako je izgledao taj dječak?“
Počela je opisivati mene iz djetinjstva – kratku kosu, crvenu jaknu koju sam obožavala i mali ožiljak na čelu.
Odmah sam pozvala mamu i tatu.
Doktor nam je objasnio da se ponekad fragmenti starih sjećanja mogu vraćati postepeno, ali da ništa ne forsiramo.
Narednih dana sestra je počela spominjati sitnice.
Miris mamine pite.
Tatinu staru plavu jaknu.
Pjesmu koju smo slušale kao djeca.
Jednog jutra sjedila sam pored nje i pokazivala joj porodični album.
Zaustavila se na našoj zajedničkoj fotografiji.
„Ovo si ti.“
Počela sam plakati.
„Znaš ko sam?“
Gledala me nekoliko sekundi.
„Ti si moja sestra.“
Nisam mogla vjerovati.
Zagrlila sam je, a ona je prvi put poslije nesreće zagrlila mene kao da tačno zna koga drži.
Nije joj se sve vratilo odjednom. Mnogo događaja nikada nije ponovo prizvala, a neke stvari je morala iznova naučiti.
Ali taj trenutak je bio početak.
Godinama kasnije ponovo je postala samostalna. Naučila je da živi sa prazninama u sjećanju i da gradi nova.
Jednom sam je pitala:
„Čega se prvog sjećaš poslije nesreće?“
Nasmiješila se.
„Tebe. Stajala si pored mene i plakala.“
„A prije nesreće?“
„Ne svega. Ali znam da sam imala porodicu koja nije odustala od mene.“
Tada sam shvatila da nije najvažnije što se nije vratilo baš svako staro sjećanje.
Neke uspomene mogu nestati, ali ljubav ljudi koji ostanu uz nas može pomoći da napravimo potpuno nove.
