Imala sam devetnaest godina kada sam upoznala Petra. Bilo je ljeto, ono pravo seosko, kada se poslije cijelog dana rada sjedilo ispred kuće i razgovaralo do kasno u noć. Petar je živio u susjednom selu i gotovo svake nedjelje dolazio biciklom samo da me vidi.
Govorili smo da ćemo se vjenčati čim odsluži vojsku. Jednog dana donio mi je malu fotografiju i rekao: „Čuvaj je dok se ne vratim.“
Ali nije se vratio.
Jednog jutra saznala sam da je njegova porodica iznenada otišla iz sela. Našla sam samo pismo koje je ostavio kod moje prijateljice. Bila sam toliko povrijeđena da ga nisam ni otvorila. Stavila sam ga u drvenu kutiju i zaklela se da ga više nikada neću pogledati.
Godine su prolazile. Udala sam se, dobila djecu i kasnije unuke. Život je otišao svojim putem, ali Petrovu fotografiju i neotvoreno pismo nikada nisam bacila.
Prošlo je skoro pedeset godina.
Jednog kišnog popodneva pronašla sam kutiju dok sam spremala stari ormar. Baš kada sam uzela pismo u ruke, neko je pokucao na vrata.
Otvorila sam ih i zanijemila.
Preda mnom je stajao stariji čovjek sa sijedom kosom. U rukama je držao istu onu fotografiju koju sam ja čuvala pola vijeka.
„Milena“, rekao je tihim glasom, „obećao sam da ću se vratiti.“
Bio je to Petar.
Tada sam konačno otvorila njegovo pismo. U njemu je pisalo da ga je otac protiv njegove volje odveo u Njemačku i da će se jednog dana vratiti po mene.
Pogledala sam ga kroz suze.
Pedeset godina smo živjeli različite živote, a oboje smo sačuvali istu fotografiju.
Neke ljubavi ne dobiju život kakav su zamišljale. Ali nikada potpuno ne nestanu.
