U STAROJ KOMODI PRONAŠLA SAM 30 PISAMA VEZANIH CRVENOM TRAKOM – SVA SU BILA ADRESIRANA NA MENE, ALI NIJEDNO NIKADA NISAM DOBILA
Imala sam sedamdeset jednu godinu kada sam odlučila da konačno sredim kuću svoje pokojne tetke.
Tetka Mara nije imala djece. Posljednjih godina života često sam je obilazila, donosila joj namirnice i pomagala oko kuće.
Poslije njene smrti kuća je ostala meni.
Jednog popodneva praznila sam staru komodu u spavaćoj sobi.
Iza posljednje ladice pronašla sam malu drvenu kutiju.
Unutra je bilo tridesetak požutjelih pisama povezanih crvenom trakom.
Kada sam ugledala ime na kovertama, sjela sam na krevet.
Sva pisma bila su adresirana na mene.
Na njima je bilo moje djevojačko prezime i adresa kuće u kojoj sam živjela kao djevojka.
Pošiljalac je bio čovjek kojeg nisam spomenula više od pedeset godina.
Vlado.
Moja prva ljubav.
Imala sam devetnaest godina kada smo se upoznali na seoskoj igranci.
Bili smo zajedno dvije godine.
Vlado je zatim otišao u Njemačku da zaradi novac.
„Vratiću se čim skupim dovoljno da napravimo kuću“, obećao je.
Prvih nekoliko mjeseci dobijala sam njegova pisma.
A onda su odjednom prestala.
Pisala sam mu.
Nije odgovarao.
Čekala sam skoro godinu dana.
Na kraju sam povjerovala da je upoznao drugu.
Nekoliko godina kasnije udala sam se.
Sa mužem sam provela četrdeset divnih godina i nikada nisam žalila zbog života koji smo izgradili.
Ali sada su preda mnom ležala pisma koja su mogla promijeniti sve.
Otvorila sam prvo.
„Draga moja, ne razumijem zašto mi više ne odgovaraš…“
Drugo:
„Ako sam te nečim povrijedio, samo mi napiši.“
Treće:
„Dolazim kući za Božić. Molim te, sačekaj me.“
Nijedno od tih pisama nikada nisam vidjela.
Zašto ih je tetka Mara sakrila?
Odgovor sam pronašla u posljednjoj koverti.
U njoj nije bilo Vladino pismo.
Bio je tetkin rukopis.
Napisala ga je mnogo godina kasnije, ali mi ga očigledno nikada nije predala.
Priznala je da je ona uzimala pisma iz našeg poštanskog sandučeta.
Nije željela da odem sa Vladom u Njemačku.
Bila je uvjerena da ću tamo biti nesrećna i da me „spašava od velike greške“.
Ruke su mi drhtale.
Nisam znala da li sam ljuta ili tužna.
A onda sam u kutiji pronašla još nešto.
Fotografiju starijeg čovjeka i broj telefona napisan prije samo dvije godine.
Tri dana nisam imala hrabrosti da pozovem.
Četvrtog dana jesam.
Javio se muški glas.
„Halo?“
„Tražim Vladu.“
„Ja sam.“
Nisam mogla govoriti.
Onda sam rekla svoje ime.
Sa druge strane nastala je duga tišina.
„Čekao sam da jednom čujem taj glas“, rekao je.
Vlado je imao sedamdeset četiri godine.
Bio je udovac.
Sreli smo se nekoliko sedmica kasnije.
Donijela sam mu kutiju sa pismima.
Kada ih je ugledao, zaplakao je.
„Znači ipak nisi prestala da me voliš preko noći.“
Odmahnula sam glavom.
Nismo žalili za životima koje smo imali.
Oboje smo voljeli svoje supružnike, dobili djecu i unuke.
Ali od tog dana počeli smo zajedno piti kafu.
Ponekad pričamo o mladosti.
Mnogo češće pričamo o tome šta ćemo raditi sutra.
Jer u našim godinama naučite nešto važno:
Prošlost ne možete ispraviti. Ali ako vam život poslije pedeset godina ponovo pokuca na vrata, još uvijek možete odlučiti da ih otvorite.
