TOKOM RATA JE NESTAO BEZ TRAGA – 30 GODINA KASNIJE NA NJENA VRATA POKUCAO JE ČOVJEK SA NJEGOVIM SATOM
Mara je imala dvadeset sedam godina kada je rat razdvojio njenu porodicu.
Živjela je sa mužem Petrom i njihovim četvorogodišnjim sinom u maloj kući na kraju sela.
Jednog jutra Petar je rekao da mora otići do svojih roditelja u susjedno mjesto.
„Vratiću se prije mraka.“
Mara mu je spakovala komad hljeba i malo hrane.
Na vratima je zagrlio sina i rekao:
„Čuvaj mamu dok se tata ne vrati.“
To je bio posljednji put da ga je vidjela.
Te večeri Petar se nije vratio.
Nije došao ni sutradan.
Počele su borbe i putevi su zatvoreni.
Mara je sa sinom morala napustiti kuću.
Mjesecima je pokušavala saznati šta se dogodilo mužu.
Jedni su govorili da su ga vidjeli na putu.
Drugi da je grupa ljudi odvedena prema drugom gradu.
Pouzdanu informaciju nije dobila.
Rat je završio.
Mara se vratila u svoje mjesto.
Petra nije bilo.
Godine su prolazile.
Sin je odrastao, završio školu i osnovao porodicu.
Mara se nikada više nije udala.
U staroj kutiji čuvala je Petrovu fotografiju i vjenčani prsten.
Govorila je:
„Najgore nije kada znaš da je neko otišao. Najgore je kada cijeli život ne znaš trebaš li ga čekati.“
Prošlo je gotovo trideset godina.
Jednog kišnog popodneva neko je pokucao na vrata.
Mara je otvorila.
Ispred nje je stajao nepoznati čovjek, otprilike njenih godina.
U ruci je držao malu kovertu.
„Jeste li vi Mara, Petrova žena?“
Srce joj je počelo lupati.
„Jesam.“
Čovjek je spustio pogled.
„Tražim vas skoro dvije godine.“
Iz koverte je izvadio stari ručni sat.
Mara ga je odmah prepoznala.
Ona je Petru taj sat poklonila za njihovu petu godišnjicu braka.
Ruke su joj počele drhtati.
„Odakle vam ovo?“
Čovjek je dugo ćutao.
A onda je rekao:
„Vaš muž mi ga je dao tokom rata.“
Mara se uhvatila za vrata.
Pozvala ga je unutra.
Zvao se Jovan.
Ispričao joj je da je tokom rata nekoliko sedmica bio zajedno sa Petrom.
Petar je stalno pričao o ženi i malom sinu.
U džepu je nosio njihovu fotografiju.
Jedne noći dao je Jovanu sat.
„Ako se ti vratiš, a ja ne, pronađi Maru.“
Ali Jovan tada nije znao ni prezime ni tačnu adresu.
Poslije rata otišao je u inostranstvo.
Sat je čuvao skoro tri decenije.
Tek nakon povratka počeo je ozbiljno tražiti Petrovu porodicu.
Mara je plakala.
„Je li ti rekao šta mu se dogodilo?“
Jovan je spustio pogled.
„Postoji nešto što vam moram pokazati.“
Iz torbe je izvadio još jednu kovertu.
Bila je požutjela i zatvorena.
Na prednjoj strani prepoznala je rukopis svog muža.
Pisalo je samo:
„Za Maru i našeg sina.“
Mara je zanijemila.
Trideset godina čekala je bilo kakvu vijest.
A sada je pred njom ležalo posljednje pismo njenog muža.
Pružila je ruku da ga otvori.
Jovan ju je zaustavio.
„Prije nego što pročitate, morate znati još nešto.“
Mara ga je pogledala.
Ono što joj je tada rekao potpuno je promijenilo sve što je tri decenije vjerovala o Petrovoj sudbini…
