data-nosnippet>
BAKA JE SVAKOG MJESECA DAVALA UNUKU 200 MARAKA ZA FAKULTET – A ONDA GA JE SLUČAJNO VIDJELA NA MJESTU NA KOJEM NIKADA NIJE TREBAO BITI
Ljiljana je imala sedamdeset godina i samo jednog unuka, Nikolu.
Nikola je studirao u drugom gradu, a njegova porodica nije imala mnogo novca.
Kada je upisao fakultet, Ljiljana mu je rekla:
„Baka nema mnogo, ali dok mogu, pomagaću ti.“
Svakog mjeseca od svoje penzije odvajala je 200 maraka.
Nikola bi je zagrlio i govorio:
„Bako, jednog dana ću ti sve vratiti.“
„Ne treba meni vraćati. Samo završi fakultet.“
Ljiljana je bila ponosna na njega.
Komšinicama je pričala da će njen Nikola jednog dana biti inženjer.
Zbog tih 200 maraka često se odricala stvari koje su joj trebale.
Stari televizor nije mijenjala.
Kaput je nosila godinama.
A kada bi joj djeca rekla da prestane davati novac, odgovorila bi:
„Za školu mi nikada nije žao.“
Tako je prošlo skoro dvije godine.
Nikola je redovno govorio da polaže ispite.
Ponekad bi čak pokazao baki fotografije fakulteta.
A onda je Ljiljana jednog jutra otišla autobusom u grad na pregled.
Pregled je završila ranije nego što je očekivala.
Dok je čekala autobus za povratak, odlučila je popiti kafu.
Preko puta kafića ugledala je mladića koji joj je izgledao poznato.
Bio je Nikola.
Ali nije bio na fakultetu.
Ispred njega je stajao aparat za igre na sreću.
Ljiljana je nekoliko trenutaka gledala kroz prozor.
Nikola je izvadio novčanicu iz džepa i ubacio je u aparat.
Zatim još jednu.
Prišla mu je.
„Nikola?“
Kada ju je ugledao, problijedio je.
„Bako… šta ti radiš ovdje?“
„To bih ja tebe trebala pitati.“
Nikola je pokušao objasniti da je samo došao sa prijateljem.
Ljiljana mu je povjerovala.
Željela je da mu vjeruje.
Ali nekoliko dana kasnije nazvala ju je žena koju nije poznavala.
„Jeste li vi Nikolina baka?“
„Jesam.“
„Mislim da morate znati nešto o svom unuku.“
Žena je radila u studentskoj službi.
Ljiljana je očekivala da će joj reći da Nikola ima problema sa nekim ispitom.
Umjesto toga čula je:
„Gospođo, vaš unuk već skoro godinu dana nije student našeg fakulteta.“
Ljiljana je morala sjesti.
Nikola je napustio fakultet.
Roditeljima i baki to nikada nije rekao.
Svakog mjeseca uzimao je njenih 200 maraka.
Dio novca trošio je na izlaske.
A dio na kockanje.
Kada ga je porodica suočila sa istinom, Nikola je prvo lagao.
Onda je počeo plakati.
Priznao je da je pao nekoliko ispita, počeo izbjegavati predavanja i na kraju izgubio pravo na studiranje.
Bilo ga je sramota da prizna.
„A zašto si nastavio uzimati bakin novac?“ pitao je otac.
Nikola nije odgovorio.
Ljiljana ga je gledala.
Nije vikala.
Samo je rekla:
„Sine, da si mi rekao da si napustio fakultet, možda bih bila razočarana. Ali bih te i dalje voljela.“
Zastala je.
„Ovo boli zato što si svaki mjesec gledao kako ti dajem dio penzije i dopuštao mi da vjerujem u nešto što nije postojalo.“
Prestala mu je davati novac.
Ali nije odustala od njega.
Porodica mu je pomogla da potraži stručnu pomoć zbog kockanja i pronađe posao.
Dvije godine kasnije Nikola je ponovo počeo studirati, ovaj put vanredno i svojim novcem.
Od prve plate otišao je kod bake.
Na sto je stavio kovertu.
Unutra je bilo 200 maraka.
„Šta je ovo?“ pitala je.
„Prvih 200 koje ti vraćam.“
Ljiljana mu je vratila kovertu.
„Ne vraćaj meni.“
Pokazala je prema njegovoj torbi sa knjigama.
„Vrati sebi ono vrijeme koje si izgubio.“
Jer baka mu je oprostila izgubljeni novac.
Ali tek kada je Nikola prestao lagati sebe, mogao je početi vraćati ono što je zaista izgubio.
