Hajrudin Mešić iz sela Maćesi kod Vlasenice jedan je od rijetkih koji je preživio genocid, izgubivši pritom četvoricu braće. Danas, više od tri decenije kasnije, radi kao nastavnik historije i učenicima prenosi činjenice o onome što je lično proživio, vjerujući da je očuvanje istine najbolji način da se takvi zločini nikada više ne ponove.
Rođen u mjestu koje je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu pretrpjelo velika stradanja, Hajrudin je ostao jedini preživjeli od petorice braće. Njegova braća Idriz, Hasan, Safet i Senahid ubijeni su tokom rata, dok je on, nakon višednevnog probijanja kroz šume i minska polja, uspio doći do slobodne teritorije.
“Ostao sam jedini od petorice braće”
U razgovoru za Vijesti.ba prisjetio se djetinjstva i prvih znakova da se približava tragedija.
„Moje sjećanje seže u maj 1980. godine, kada je umro Josip Broz Tito. Sjećam se kako su moja sela i komšije nosili zabrinutost, a u susjednim selima gdje su živjeli Srbi znalo se pjevati: ‘Muslimani, Muslimani, došli su vam crni dani, nema Tita da vas brani.’ Stari ljudi su osjećali šta dolazi, a s njihovih pogleda mogli smo naslutiti kakva će zla uslijediti“, ispričao je.
Govoreći o početku rata, podsjetio je da je njegova porodica živjela u selu Maćesi, gdje su njegovi roditelji imali pet sinova.
„Moji roditelji su imali pet sinova: Idriza, Hasana, Safeta, Senahida i mene. Senahid i ja smo bili neoženjeni. Vojska Republike Srpske i policija ubili su četiri moja brata, a ja sam jedini preživio.“
Dani bez hrane, vode i struje
Mešić se prisjetio života pod opsadom, navodeći da su ljudi danima bili bez osnovnih uslova za život.
„Bez vode, hrane, struje, u paklu opsade i svakodnevne gladi znali smo da ovo nije samo rat. Ovo je bila borba za goli život“, rekao je.
Ističe da je njegov put do slobode trajao 17 dana, tokom kojih je prolazio kroz šume, minska polja i neprijateljske zasjede.
„Moja odiseja trajala je 17 dana. Pokušali su me ubiti, ali nisu uspjeli.“
“Najteže je bilo gledati kako odvode ljude”
Govoreći o trenucima kada su porodice razdvajane, Mešić kaže da je teško riječima opisati osjećaj nemoći.
„Teško je to opisati riječima. Nema vremena za oplakivanje, samo strah, tuga i nemoć da se spriječi ono što dolazi. Srce ti se para dok gledaš kako odvode ljude i razdvajaju porodice, dok znaš da je za mnoge to presuda smrti.“
Dodaje da čovjek tada shvati kako mora pronaći snagu da nastavi dalje.
„Ta bol prati cijeli život.“
Govorio i o ulozi međunarodne zajednice
Mešić smatra da je međunarodna zajednica zakazala u zaštiti stanovništva.
„Proglasiti Srebrenicu sigurnom zonom, a onda nas ostaviti bez oružja i municije, bilo je pravo licemjerje i prevara međunarodne zajednice. Holandski vojnici nisu pružili otpor. Čak su i najavljena bombardovanja NATO-a ostala samo priča.“
Kako kaže, osjećaj da svijet posmatra tragediju bez konkretne reakcije ostavio je duboku ranu.
„Najgore je bilo znati da nas cijeli svijet posmatra, a niko ne želi pomoći. To je izdaja najvećih razmjera.“
Vratio se u rodno selo
Iako je izgubio četvoricu braće, Hajrudin je odlučio obnoviti porodičnu kuću i vratiti se u Maćese.
„Iako su mi četiri brata ubijena, ja ostajem ovdje. Ovdje su moji korijeni i ovdje ću graditi budućnost svoje djece. Moramo izvući pouke iz prošlosti i biti bolji, jači i jedinstveniji.“
Priznaje da život u mjestu koje je bilo poprište teških zločina nije jednostavan.
„Strah i bol nikada u potpunosti ne odlaze. Svaki kamen i svaka ulica podsjećaju na stradanja. Ali život ide dalje i moramo graditi nadu za nove generacije.“
“Istina je najbolji učitelj”
Danas radi kao nastavnik historije, a svojim učenicima nastoji prenijeti činjenice o događajima koje je i sam preživio.
„Istina je najbolji učitelj. Mladi trebaju upoznati činjenice, a ne mišljenja. Trebaju posjetiti mjesta stradanja, osjetiti težinu naše historije i razumjeti šta se dogodilo.“
Poručuje mladima da ulažu u obrazovanje i da budu najbolji u onome što rade.
„Poručujem im da uče, da budu najbolji u onome što rade, jer budućnost naše države zavisi od njih. Moraju znati da odustajanje nije opcija, da sreća prati hrabre.“
Na kraju ističe da je važno govoriti o genocidu na osnovu utvrđenih činjenica i čuvati kulturu sjećanja kako bi buduće generacije razumjele težinu prošlosti i odgovornost da se takvi zločini više nikada ne ponove.
