data-nosnippet>
SESTRA JE POSLIJE OČEVE SMRTI TRAŽILA DA PRODAJU KUĆU, A ONDA JE NOTAR PROČITAO POSLJEDNJU REČENICU TESTAMENTA
Ivana i Marina odrasle su u istoj kući, ali su posljednjih petnaest godina živjele potpuno različitim životima.
Marina se udala i odselila u drugi grad. Ivana je ostala uz roditelje.
Kada im je majka preminula, otac je ostao sam. Zdravlje mu se pogoršavalo, pa je Ivana svakodnevno dolazila, spremala mu hranu, vodila ga na preglede i održavala staru porodičnu kuću.
Marina je dolazila nekoliko puta godišnje.
Nakon očeve smrti okupile su se kod notara.
Prije nego što je testament uopšte otvoren, Marina je rekla:
„Najpoštenije je da kuću odmah prodamo i novac podijelimo pola-pola.“
Ivana je ćutala.
„Nemoj sada očekivati više samo zato što si živjela bliže tati“, nastavila je Marina.
Te riječi su Ivanu zaboljele, ali nije željela svađu.
Notar je otvorio testament.
Otac je napisao da obje kćerke voli jednako i da ne želi da se poslije njegove smrti posvađaju zbog imovine.
Kuću je ostavio objema, po polovinu.
Marina se zadovoljno nasmiješila i pogledala sestru.
„Eto. Tata je ipak bio pravedan.“
Notar je, međutim, podigao ruku.
„Nisam završio.“
Nastavio je da čita.
Uz kuću je postojala i parcela za koju Marina nije ni znala. Otac ju je kupio prije skoro trideset godina, ali nikada na njoj ništa nije gradio.
Vrijedila je gotovo koliko i kuća.
Marina se ponovo nasmiješila.
„Onda dijelimo i nju.“
Notar ju je pogledao.
„Ne.“
U testamentu je pisalo da parcela u potpunosti pripada Ivani.
Marina je odmah ustala.
„Zašto?! Ja sam isto njegova kćerka!“
Notar je tada rekao da postoji još jedna posljednja rečenica koju je otac posebno tražio da pročita naglas.
U prostoriji je nastala tišina.
„Marina, prije nego što kažeš da sam nepravedan, sjeti se stana koji sam ti kupio kada si se udala. Ivana tada nije dobila ništa. Ova zemlja je ono što sam sve ove godine čuvao za nju.“
Marina je zanijemila.
Ali otac je ispod toga dodao još nekoliko riječi:
„Ako ste zbog ovoga počele da se svađate prije nego što ste čule cijelu priču, onda sam vas kao otac nečemu propustio naučiti.“
Marina je spustila pogled.
Sjetila se stana koji joj je otac zaista kupio prije mnogo godina. Nikada ga nije posmatrala kao dio nasljedstva. Za nju je to jednostavno bio očev poklon.
Ivana nije likovala.
Samo je rekla:
„Ne želim da zbog ovoga izgubim sestru.“
Marina je nekoliko trenutaka ćutala, a onda prvi put tog dana prestala da govori o novcu.
Kuću na kraju nisu prodale.
Dogovorile su se da je zadrže kao mjesto gdje će se njihove porodice okupljati.
A posljednju stranicu očevog testamenta obje su kasnije kopirale i sačuvale.
Jer su tek poslije njegove smrti shvatile da im otac nije ostavio samo imovinu.
Ostavio im je posljednju lekciju o tome koliko lako novac može natjerati čovjeka da zaboravi sve što je već dobio.
