data-nosnippet>
Spustio sam ruku i napipao nešto tvrdo ispod njene majice. Instinktivno sam se povukao i pogledao je, potpuno zbunjen.
Ona je odmah shvatila šta se dogodilo. Osmijeh joj je nestao s lica, a oči su joj se napunile suzama.
„Zato nisam htjela da dođe do ovoga“, tiho je rekla.
Nisam znao šta da kažem. Sjela je na ivicu kreveta, duboko udahnula i poslije nekoliko trenutaka podigla majicu dovoljno da mi pokaže veliki ožiljak preko stomaka.
„Prije dvije godine imala sam tešku operaciju“, rekla je. „Mjesecima sam nosila medicinsko pomagalo. Danas mi više nije potrebno kao prije, ali ožiljci su ostali. Od tada se stidim svog tijela.“
Sve mi je postalo jasno.
Nije me odbijala zato što joj nije bilo stalo do mene. Nije imala nekog drugog, niti je pokušavala nešto da sakrije iz loše namjere. Jednostavno se plašila trenutka kada ću vidjeti ono što je ona svakog dana gledala u ogledalu.
Prišao sam joj i sjeo pored nje.
„Pola godine si mislila da bih otišao zbog jednog ožiljka?“
Spustila je pogled i klimnula glavom.
Tada sam uradio jedino što mi je djelovalo ispravno. Zagrlio sam je i rekao:
„Mene više boli što si šest mjeseci ovo nosila sama nego bilo koji ožiljak koji imaš.“
Počela je da plače.
Te večeri više nismo razmišljali o romantičnoj večeri koju sam pripremio. Ostali smo budni skoro do jutra i prvi put razgovarali o svemu što je godinama držala u sebi.
A onda mi je, pred zoru, priznala još nešto.
Nešto zbog čega sam shvatio da operacija nije bila jedini razlog zbog kojeg se toliko plašila da mi se približi…
