data-nosnippet>
NA TAVANU KUĆE KOJU SAM NASLIJEDILA OD BAKE PRONAŠLA SAM DJEČJI CRTEŽ NA KOJEM SMO BILE NASLIKANE NAS DVIJE — ISPOD MOG LIKA PISALO JE: „MAMA“…
Poslije bakine smrti naslijedila sam njenu staru kuću.
Dok sam čistila tavan, pronašla sam malu drvenu kutiju.
Unutra su bile fotografije, pisma i dječji crteži.
Jedan crtež odmah mi je privukao pažnju.
Na njemu su bile nacrtane dvije žene i mala djevojčica.
Ispod prve žene pisalo je:
„BAKA.“
Ispod druge:
„MAMA.“
Žena označena kao „mama“ imala je moje ime.
„ANA.“
Zaledila sam se.
Nemam djece.
Nikada nisam bila trudna.
Okrenula sam papir.
Na poleđini je bakinim rukopisom pisalo:
„Sofija, 2009. Nemoj joj još reći ko je Ana.“
Osjetila sam kako mi srce udara.
Ko je Sofija?
Nazvala sam majku.
„Mama, poznaješ li neku Sofiju?“
Nastala je tišina.
„Zašto pitaš?“
„Pronašla sam njen crtež kod bake.“
Majka je odmah rekla:
„Baci ga.“
„Zašto?“
„Ana, molim te. Nemoj kopati po tome.“
Prekinula je vezu.
Naravno da nisam odustala.
U kutiji sam pronašla još desetine crteža.
Na svakom je bila ista djevojčica.
Na nekima je nacrtala baku.
Na nekima mene.
I svaki put je ispod mog lika pisalo:
„MOJA MAMA ANA.“
Na dnu kutije nalazila se fotografija.
Baka je držala malu djevojčicu za ruku.
Prepoznala sam mjesto.
Fotografija je nastala ispred naše porodične kuće.
Na poleđini:
„Sofija — sedmi rođendan.“
Datum je bio iz perioda kada sam živjela u Njemačkoj.
Ali tada se dogodilo nešto čega se gotovo nisam sjećala.
Sa dvadeset dvije godine doživjela sam tešku saobraćajnu nesreću.
Provela sam nekoliko nedjelja u bolnici.
Nekoliko mjeseci prije i poslije nesreće ostali su mi potpuno magloviti.
Odvezla sam se kod majke.
Spustila sam crteže na sto.
„Hoću istinu.“
Majka je počela da plače.
„Obećala sam tvojoj baki.“
„Ko je Sofija?“
„Djevojčica koju je baka čuvala.“
„Zašto je mene zvala mamom?“
Majka nije odgovarala.
„Jesam li ja rodila to dijete?“
„Ne.“
Odahnula sam.
Ali samo na trenutak.
Majka je dodala:
„Ali trebala si postati njena majka.“
„Šta to znači?“
Iz ormara je izvadila fasciklu.
U njoj su bili dokumenti o usvajanju.
Na njima je stajalo moje ime.
ANA MARKOVIĆ — BUDUĆI STARATELJ.
„Ja sam trebala usvojiti Sofiju?“
Majka je klimnula.
„Zašto se ničega ne sjećam?“
„Zbog nesreće.“
„Gdje je Sofija sada?“
Majka je spustila pogled.
„Ne znam.“
„Lažeš.“
Uzela sam fasciklu.
Na posljednjoj stranici nalazila se adresa hraniteljske porodice.
Sljedećeg jutra otišla sam tamo.
Vrata mi je otvorio stariji čovjek.
Kada sam izgovorila Sofijino ime, dugo me je gledao.
„Vi ste Ana?“
„Da.“
„Mislio sam da nikada nećete doći.“
„Gdje je Sofija?“
Pozvao me unutra.
Na zidu je visjela fotografija mlade žene od dvadesetak godina.
„To je ona.“
„Mogu li razgovarati s njom?“
Čovjek je uzeo telefon.
„Mislim da bi ona više voljela razgovarati s vama uživo.“
Dvadeset minuta kasnije ispred kuće se zaustavio automobil.
Izašla je djevojka.
Čim me je ugledala, oči su joj se napunile suzama.
„Ana?“
„Sofija?“
Prišla mi je.
Nisam znala da li da je zagrlim.
Ona je zagrlila mene.
„Mislila sam da si me zaboravila.“
„Ne sjećam se.“
Odmaknula se.
„Čega se ne sjećaš?“
„Tebe.“
Lice joj se promijenilo.
„Baka mi je rekla da ćeš možda jednog dana reći upravo to.“
Iz torbe je izvadila staru kovertu.
„Ovo mi je ostavila za tebe.“
Otvorila sam je.
Unutra je bilo pismo moje bake.
„Ana, ako ti Sofija ovo daje, vrijeme je da saznaš zašto je usvajanje prekinuto.“
Pogledala sam Sofiju.
„Šta se dogodilo?“
„Nastavi čitati.“
Sljedeća rečenica me je zaledila:
„Tvoja nesreća nije bila razlog zbog kojeg Sofija nije došla živjeti s tobom.“
„Šta onda jeste?“
Sofija je izvadila fotografiju muškarca.
Prepoznala sam ga.
Bio je to moj bivši vjerenik Luka.
Čovjek za kojeg sam vjerovala da me je napustio dok sam bila u bolnici.
„Kakve Luka ima veze s tobom?“
Sofija je spustila pogled.
„On je potpisao dokument kojim je tražio da me nikada više ne vidiš.“
„Zašto bi to uradio?“
„Zato što je znao ko su moji biološki roditelji.“
„Ko su oni?“
Sofija mi je pružila izvod iz matične knjige rođenih.
Pogledala sam ime majke.
Nisam ga prepoznala.
A onda sam pogledala ime oca.
Ruke su mi se počele tresti.
LUKA MARKOVIĆ.
„Luka je tvoj otac?!“
Sofija je klimnula.
„Zato si me trebala usvojiti.“
Nisam mogla da govorim.
„Ali ko je tvoja majka?“
Sofija je izvadila posljednju fotografiju.
Na njoj su Luka i žena koju sam dobro poznavala.
Moja mlađa sestra.
Pogledala sam Sofiju.
„Ovo nije moguće.“
„Jeste.“
„Moja sestra je tada imala samo…“
Zastala sam.
Godine su se poklapale.
Sofija me je pogledala pravo u oči.
„Ana, postoji razlog zbog kojeg je cijela porodica odlučila da ti poslije nesreće ništa ne kaže.“
„Koji?“
„Jer si prije nesreće već saznala istinu.“
„I šta sam uradila?“
Sofija je duboko udahnula.
„Istog dana si otišla da se suočiš s Lukom.“
„I?“
Pružila mi je policijski zapisnik.
Na vrhu je stajao datum moje nesreće.
A ispod jedna rečenica koju sam pročitala nekoliko puta:
„U vozilu su se u trenutku nesreće nalazile dvije osobe.“
Cijelog života su mi govorili da sam te noći bila SAMA…
