Da li dijaspora sebi može dozvoliti luksuz da odustane od Bosne i Hercegovine i ko će odlučivati o njenoj budućnosti?
Pad broja građana prijavljenih za glasanje iz inostranstva nije samo izborna statistika vec ozbiljni alarm koji otvara pitanje nase odgovornosti : jesmo li se umorili od vlastite države i prepustili drugima da odlučuju o njenoj budućnosti?
Prema podacima Centralne izborne komisije BiH, za glasanje izvan Bosne i Hercegovine na Općim izborima 2026. godine registrovana su 48.074 birača. Na izborima 2022. godine bilo ih je 69.872. Za četiri godine broj je smanjen za gotovo 22.000, odnosno više od 31 posto.
Još više zabrinjavaju podaci iz pojedinih gradova. U Banjoj Luci broj registrovanih birača iz inostranstva pao je sa 2.273 na 875. U Prijedoru sa 3.783 na 1.575, u Bosanskoj Gradišci sa 1.324 na 504, a u Prnjavoru sa 383 na 157.
Šta nam govore ove cifre?
Ne možemo tvrditi i generalizovati da svi koji se nisu prijavili više nisu zainteresovani za Bosnu i Hercegovinu. Dio ljudi sigurno ima opravdane administrativne probleme. Dio je razočaran politikom. Neki već decenijama žive u drugim državama i smatraju da je njihova budućnost tamo. Postoje i oni koji ne žele odlučivati o životu ljudi koji su ostali u BiH.
Sve su to razlozi koje treba razumjeti ali ih ne treba pretvoriti u opravdanje za potpunu političku pasivnost. Postoji razlika između toga da čovjek bude razočaran državom i toga da digne ruke d nje.
Razočaranje nije razlog za povlačenje.
Često čujemo opravdanja poput : „Ne pratim više politiku u BiH“, „Nemam više ništa s tim“, „Živim vani i ne želim odlučivati o drugima“.Takav stav je razumljiv, ali nije bez posljedica.
Što ako se građani koji imaju pravo glasa povuku zato što su razočarani? Politika i dalje zivi. Vlast i dalje postoji. Izbori se i dalje održavaju. Odluke se i dalje donose. Samo što se donose bez njihovog učešća.
To je posebno važno za Bosnu i Hercegovinu, državu u kojoj politički odnosi nisu samo pitanje promjene jedne vlasti ili jedne stranke. I posebno koliko nas je prognano iz nje u posljednjem ratu!Način na koji građani učestvuju u političkom životu dugoročno utiče i na karakter države, odnose među njenim narodima, položaj manjina, kvalitet institucija i odnos prema teritorijalnom integritetu i ustavnom poretku.
Po mom mišljenjiu odustajanje nije politički neutralan čin. Kada građani odustanu od učešća, neko drugi dobija veći prostor da odlučuje u njihovo ime. I dijaspora u svemu tome ne moze biti neutralna jer ima svoju odgovornost
Ovo nije moj poziv dijaspori da glasa za bilo koju političku stranku.
To bi bilo pogrešno. Građani koji žive u inostranstvu trebaju glasati prema vlastitom uvjerenju, nakon što se informišu o kandidatima i programima. Nije problem u tome što neko glasa drugačije od mene.
Problem nastaje kada čovjek odluči da više ne želi učestvovati u političkom životu vlastite države. Posebno kada je riječ o ljudima koji su iz Bosne i Hercegovine otišli zbog rata i protjerivanja.
Moje mjesto prebivališta je Banja Luka. To je grad u kojem sam proveo svoje najljepše godine, ali i grad u kojem sam doživio rat i njegove posljedice. To je grad do kojeg mi je stalo! Iz Banje Luke je tokom rata protjeran veliki broj nesrpskog stanovništva. Mnogi od tih ljudi danas žive širom Evrope, Sjeverne Amerike i Australije.
Zato se pitam: šta znači danas potpuno odustati od političkog života vlastitog grada?
Ne mislim da čovjek mora živjeti u Banjoj Luci da bi je smatrao svojim gradom.
Ali ako smo iz nje protjerani ili otišli, a zatim odlučili da nas više ništa što se u njoj događa ne zanima, onda moramo biti svjesni da time gubimo i dio mogućnosti da utičemo na njenu budućnost.
Moj glas nije važniji od vašeg. Od završetka rata redovno se prijavljujem za izbore u Bosni i Hercegovini, zajedno sa svojom porodicom.
Ne zato što vjerujem da će moj glas sam po sebi promijeniti državu. Prijavljujem se zato što smatram da građanin ne treba unaprijed odustati od jedinog neposrednog mehanizma kojim može uticati na izbor vlasti.
Moj glas nije važniji od glasa bilo kojeg drugog građanina.Ako ja svoj glas ne iskoristim, neko drugi će ga iskoristiti.
I upravo zato mislim da je pogrešno govoriti da jedan glas ništa ne znači. Jedan glas možda ne mijenja rezultat. Ali hiljade građana koji tako razmišljaju mogu promijeniti političku sliku.
A mogu je promijeniti i u suprotnom smjeru.
Dijaspora često govori o Bosni, čuva uspomene, obilježava praznike, njeguje jezik i tradiciju i šalje pomoć porodici. Sve je to važno.Država se medjutim ne čuva samo sjećanjem.
Čuva se i učešćem. Ako želimo da naša djeca jednog dana imaju mogućnost da se vrate, da investiraju, da žive ili posluju u Bosni i Hercegovini, onda moramo biti zainteresovani za to kakva će ta država biti.
Ne možemo očekivati da će je drugi sačuvati dok se mi povlačimo iz njenog političkog života. To se posebno odnosi na generacije koje su rođene u BiH i koje još uvijek imaju pravo glasa.
Upravo zato se i zalažem za građanski angažman.
Moguće je istovremeno poštovati vlastiti etnički identitet, vjeru, kulturno nasljeđe i historiju i zalagati se za državu u kojoj će svi građani imati jednaka prava.
To nisu suprotstavljene stvari. Naprotiv, bez međusobnog poštovanja nijedan od tih principa ne može dugoročno opstati
Često se ljudi koji žive izvan BiH žale na političku situaciju, korupciju, nacionalizam, kriminal, lošu ekonomiju i odlazak mladih.
Sve su to opravdani razlozi za zabrinutost. Jesmo li učinili dovoljno da to promijenimo?
Ako nismo glasali, nismo se uključili, nismo pratili političke procese i nismo pokušali uticati na ljude koji donose odluke, onda ne možemo očekivati da će se stanje promijeniti samo od sebe.
Ne treba građanima prebacivati krivicu za sve probleme države.
Ali treba prihvatiti da demokratska prava sa sobom nose i odgovornost.
Država se ne brani samo velikim riječima
Francesca Albanese u knjizi When the World Sleeps govori, između ostalog, o društvima u kojima ljudi odlučuju da više ne budu nijemi posmatrači nepravde.
Ne moramo se slagati sa svim njenim političkim stavovima da bismo razumjeli jednu jednostavnu poruku: društvo ne mijenjaju samo političari i institucije. Mijenjaju ga i građani koji odluče da učestvuju.
Za Bosnu i Hercegovinu to je posebno važno.
Ova država je previše složena i njena historija previše teška da bismo sebi mogli priuštiti luksuz potpune građanske nezainteresovanosti.
Ako veliki broj ljudi koji imaju pravo glasa odluči da se povuče, posljedice nisu samo izborni rezultat.
Dugoročno se mijenja odnos snaga u društvu.
A kada se odnos snaga promijeni, mogu se mijenjati i politički prioriteti, institucije i odnos prema samoj državi.
Zato mislim da pitanje glasanja iz inostranstva nije pitanje patriotizma, niti pripadnosti jednom narodu. To je pitanje odgovornosti.
Institucije moraju pojednostaviti registraciju. Političke stranke moraju ponuditi ozbiljniju politiku. Izborni sistem treba omogućiti građanima da jednostavnije ostvaruju svoje pravo.
Građani više ne mogu svu odgovornost prebacivati na druge.
Odustati od izbora možda jeste najlakša odluka.
Ali nije nužno i najodgovornija. Bosna i Hercegovina će postojati i bez našeg pojedinačnog glasa.
Pitanje je kakva će BiH biti ako sve veći broj njenih građana odluči da više nije njihov problem. Drzava je nase ogledalo – prepoznajemo li se u njemu, piše Banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.
