SVAKOG DANA JE DOLAZILA NA ŽELJEZNIČKU STANICU I ČEKALA ISTI VOZ — IAKO JE ZNALA DA ČOVJEK KOGA ČEKA VIŠE NEĆE DOĆI
Moja tetka Danica živjela je sama u maloj kući nedaleko od željezničke stanice.
Imala je sedamdeset dvije godine i jednu naviku koju niko iz porodice nije mogao promijeniti.
Svakog dana, nekoliko minuta prije 17 sati, obukla bi kaput, uzela torbu i krenula prema stanici.
Uvijek bi sjela na istu klupu.
U 17:20 stigao bi voz.
Putnici bi izlazili, prolazili pored nje i odlazili svojim putem.
Danica bi pažljivo gledala svako lice.
Kada bi posljednji putnik napustio peron, ustala bi i vratila se kući.
Jednom sam odlučila poći s njom.
„Tetka, koga zapravo čekaš?“
Pogledala me kao da je odgovor očigledan.
„Mihajla.“
Mihajlo je bio njen mlađi brat.
Kada je imao dvadeset četiri godine, otišao je u Njemačku da radi. Prije odlaska zagrlio je Danicu upravo na toj stanici.
„Vratiću se ovim vozom“, rekao joj je. „Samo ne znam kojeg dana.“
U početku je redovno slao pisma.
A onda su odjednom prestala.
Porodica je pokušavala da ga pronađe, ali bez uspjeha.
Prošlo je više od četrdeset godina.
Svi su odavno prihvatili da se Mihajlo vjerovatno nikada neće vratiti.
Svi osim Danice.
„Obećao je“, govorila je.
Jednog hladnog decembarskog dana Danica se razboljela.
Nije mogla ustati iz kreveta.
Bilo je 16:45 kada me uhvatila za ruku.
„Idi na stanicu umjesto mene.“
Nisam imala srca da je odbijem.
Sjela sam na njenu klupu.
Voz je stigao u 17:20.
Desetine ljudi izašlo je iz vagona.
Već sam namjeravala krenuti kući kada sam primijetila starijeg čovjeka koji je ostao posljednji na peronu.
U ruci je držao stari kofer.
Gledao je oko sebe kao da pokušava prepoznati mjesto iz nekog drugog života.
Prišao mi je.
„Izvinite“, rekao je. „Da li ovdje još živi porodica Jovanović?“
Srce mi je počelo lupati.
„Koga tražite?“
Čovjek je nekoliko trenutaka ćutao.
„Sestru. Danicu.“
Nisam mogla izgovoriti ni riječ.
Bio je to Mihajlo.
Čovjek kojeg je čekala više od četrdeset godina.
Odmah sam ga odvela kući.
Kada smo ušli u sobu, Danica je otvorila oči.
Pogledala ga je.
„Kasniš“, rekla je.
Mihajlo je spustio kofer i zaplakao.
„Znam.“
Zagrlili su se kao da između njihovog posljednjeg susreta i tog trenutka nije prošlo pola života.
Kasnije nam je ispričao šta se dogodilo.
Nakon nekoliko godina rada u Njemačkoj preselio se dalje. Izgubio je dokumente, promijenio poslove i adrese, a kontakt sa porodicom se prekinuo.
Kasnije se oženio i dobio djecu.
Više puta je pokušavao pronaći porodicu, ali nije uspijevao.
Tek kada je njegov unuk preko interneta pronašao trag stare porodične adrese, Mihajlo je odlučio da se vrati.
„Zašto nisi javio da dolaziš?“, pitala sam.
Pogledao je Danicu.
„Htio sam da održim obećanje. Rekao sam joj da ću se vratiti vozom.“
Danica se nasmijala.
„Rekao si i da ne znaš kojeg dana.“
Te večeri pričali su do kasno u noć.
Izvadili su stare fotografije, spominjali roditelje, djetinjstvo i ljude kojih odavno više nije bilo.
Pred spavanje Mihajlo je otvorio svoj stari kofer.
Na samom dnu nalazila se gomila požutjelih pisama.
Sva su bila adresirana Danici.
Nikada ih nije poslao.
Na posljednjem je stajao datum od prije samo nekoliko mjeseci.
Danica ga je otvorila.
U njemu je pisalo:
„Seko, ako ikada pronađem put kući, doći ću onako kako sam obećao. Vozom. Samo se bojim da više neće biti nikoga da me sačeka.“
Danica je presavila pismo i stavila ga u džep.
Zatim je rekla:
„Zato sam išla svaki dan.“
Mihajlo ju je zbunjeno pogledao.
„Svaki dan?“
„Četrdeset dvije godine.“
Mihajlo je ponovo zaplakao.
Danica je živjela još dvije godine.
Ali od dana kada se njen brat vratio više nikada nije otišla na stanicu da čeka voz.
Kada sam je jednom pitala da li joj nedostaje njena klupa, samo se nasmijala i rekla:
„Ne. Čekaonica se zatvara kada onaj koga čekaš konačno dođe kući.“
data-nosnippet>




