data-nosnippet>
SVAKOG JUTRA JE OSTAVLJALA JEDNU STOLICU ISPRED KUĆE — POSLIJE 18 GODINA NA NJU JE SJEO NEPOZNATI ČOVJEK
U našoj ulici živjela je starica po imenu Ljubica. Imala je osamdesetak godina i malu kuću sa plavom kapijom.
Svako jutro, čim bi ustala, iznijela bi drvenu stolicu ispred kuće.
Stavila bi je pored kapije.
Ali nikada nije sjedala na nju.
Ona bi sjedila na drugoj stolici, nekoliko metara dalje, pila kafu i povremeno gledala prema ulici.
Kao da nekoga čeka.
Jednom sam je pitala:
„Baka Ljubice, zašto svaki dan iznosite dvije stolice ako ste sami?“
Nasmiješila se.
„Ova druga nije moja.“
„Čija je?“
Pogledala je prema kraju ulice.
„Mog sina.“
Znala sam da je imala sina po imenu Nikola, ali ga nikada nisam vidjela.
Tek kasnije mi je ispričala šta se dogodilo.
Prije osamnaest godina žestoko su se posvađali.
Nikola je želio prodati dio porodične zemlje i otići u inostranstvo. Ljubica se protivila.
U ljutnji mu je rekla:
„Ako odeš, nemoj se vraćati.“
Nikola je spakovao stvari.
Prije nego što je zatvorio kapiju, odgovorio joj je:
„Ne brini. Neću.“
To su bile posljednje riječi koje su izgovorili jedno drugom.
Nekoliko mjeseci kasnije Ljubica se pokajala.
Pokušavala ga je pronaći, ali Nikola je promijenio adresu i broj telefona.
Godine su prolazile.
Svako jutro iznosila je njegovu stolicu.
„Zašto baš stolicu?“, pitala sam.
Ljubica je spustila pogled.
„Kada je bio dječak, uvijek bi sjedio tu i čekao mene da završim posao u bašti. Govorio je da je to njegovo mjesto.“
Osamnaest godina mjesto je ostalo prazno.
A onda se jednog ljetnog jutra dogodilo nešto neobično.
Prolazila sam ulicom i vidjela muškarca od oko pedeset godina kako sjedi na Ljubičinoj praznoj stolici.
Pored nogu mu je stajao kofer.
Ljubica je bila na pragu.
Nije se pomjerala.
Muškarac ju je pogledao.
„Mama.“
Ispustila je šolju iz ruke.
Nikola se vratio.
Ali nije došao sam.
Iz automobila je izašla žena, a zatim djevojka od možda šesnaest godina.
Nikola je pokazao prema djevojci.
„Ovo je Ana.“
Ljubica ju je gledala zbunjeno.
„Moja kćerka“, rekao je. „Tvoja unuka.“
Starica je prekrila usta rukama.
Nikola joj je prišao.
„Znaš li zašto sam se vratio?“
Odmahnula je glavom.
Iz džepa je izvadio požutjeli papir.
Bilo je to pismo koje mu je Ljubica napisala prije skoro sedamnaest godina.
Nikada ga nije dobio.
Pismo se vratilo jer je adresa bila pogrešna, a Ljubica ga je godinama čuvala u staroj kutiji.
Nakon što je prije nekoliko mjeseci jedan rođak posjetio Nikolu, ispričao mu je za pismo.
I još nešto.
Rekao mu je:
„Tvoja majka svakog jutra iznosi tvoju stolicu.“
Nikola u početku nije vjerovao.
Zato mu je rođak poslao fotografiju.
Na njoj je Ljubica sjedila ispred kuće.
Pored nje — prazna stolica.
Nikola je tada odlučio da se vrati.
„Zašto mi nisi javio?“, pitala je kroz suze.
„Nisam znao hoćeš li me željeti vidjeti.“
Ljubica ga je pogledala kao da je upravo rekao najveću glupost na svijetu.
„Osamnaest godina ti čuvam stolicu, budalo jedna.“
Nikola se nasmijao i zaplakao u isto vrijeme.
Zagrlili su se nasred dvorišta.
Te večeri prvi put sam vidjela da su ispred Ljubičine kuće bile četiri stolice.
Jedna za nju.
Jedna za Nikolu.
Jedna za njegovu suprugu.
I jedna za unuku koju je tek upoznala.
Ljubica je živjela još tri godine.
Kada je preminula, Nikola je naslijedio kuću.
Nije je prodao.
Svako ljeto vraćao se sa porodicom.
Jednog jutra vidjela sam ga kako iznosi staru drvenu stolicu i stavlja je pored plave kapije.
Pitala sam:
„Zašto je još čuvaš?“
Nikola je prešao rukom preko starog naslona.
A onda rekao:
„Zato što sam jednom imao gdje da se vratim čak i kada sam mislio da više nemam.“
