data-nosnippet>
Kad jednog dana ponovo ulazi ona.
Sama.
Čim sam je ugledao, odmah sam je prepoznao. Bila je mnogo mršavija nego ranije, blijeda i nekako drugačija. Više nije bilo onog osmijeha koji je uvijek nosila na licu.
Prišla je njihovom starom stolu u ćošku i sjela.
„Isto kao nekada?“ pitao sam.
Pogledala me i jedva se nasmiješila.
„Može.“
Donio sam joj kafu i nisam želio ništa da pitam, ali nakon nekoliko minuta sama je rekla:
„Vjerovatno se pitate gdje je on.“
„Iskreno… da.“
Spustila je pogled.
„Više nismo zajedno.“
Bilo mi je žao.
„Mislio sam da ste baš srećni.“
„I bili smo.“
„Šta se dogodilo?“
Oči su joj se napunile suzama.
„Jednog dana samo je nestao.“
„Kako nestao?“
„Prestao je odgovarati na poruke. Nije se javljao na telefon. Otišla sam do njegovog stana, ali stan je bio prazan.“
Nisam mogao vjerovati.
„A porodica?“
„Rekli su mi da je otišao u inostranstvo.“
„Bez da ti kaže?“
„Tako sam mislila.“
Izvadila je telefon.
„Ali prije nekoliko dana dobila sam poruku sa nepoznatog broja.“
Pokazala mi je.
Pisalo je:
„Dođi u naš kafić u petak u 18 sati. Saznaćeš zašto sam otišao.“
Pogledao sam na sat.
Bilo je 17:55.
„Znači očekuješ ga?“
„Ne znam ni da li je poruku poslao on.“
Tačno u šest otvorila su se vrata.
Ali nije ušao on.
Ušla je starija žena.
Kada je ugledala djevojku, prišla joj je i zagrlila je.
„Vi ste njegova majka?“ pitala je djevojka.
Žena je klimnula glavom.
Sjela je preko puta nje i iz torbe izvadila kovertu.
„Moj sin je želio da ti ovo dam.“
Djevojka je problijedjela.
„Gdje je on?“
Žena je počela plakati.
„Živ je.“
Djevojka je odahnula.
„Pa zašto mi se onda ne javlja?“
„Zato što je mislio da će ti tako biti lakše.“
„Lakše?! Dva mjeseca ne znam šta mu se dogodilo!“
Majka je otvorila kovertu.
Unutra su bili medicinski nalazi.
„Prije nekoliko mjeseci saznao je da ima ozbiljan zdravstveni problem.“
Djevojka je zanijemila.
„Zašto mi nije rekao?“
„Nije želio da ga gledaš kako prolazi kroz liječenje.“
Počela je plakati.
„Gdje je sada?“
„U Beču.“
„Idem kod njega.“
„Postoji još nešto.“
Majka joj je pružila fotografiju.
Na njoj je njen sin bio kao dijete pored drugog dječaka koji mu je nevjerovatno ličio.
„Ko je ovo?“
„Njegov brat.“
„Nikada mi nije rekao da ima brata.“
„Nisu odrasli zajedno.“
„Zašto?“
Žena je spustila pogled.
„Jedan je ostao sa mnom, drugi sa ocem.“
Djevojka je dugo gledala fotografiju.
A onda se okrenula prema meni.
„Čekajte…“
„Šta?“
Pokazala mi je drugog dječaka.
„Ovaj čovjek mi je poznat.“
Nisam razumio.
„Odakle?“
Izvadila je telefon i pronašla fotografiju sa porodične proslave.
Na njoj je bio isti čovjek, sada odrasao.
„To je muž moje sestre.“
Nastala je tišina.
Majka njenog momka problijedjela je.
„Kako se zove tvoja sestra?“
Kada je djevojka rekla ime, žena je ispustila kovertu.
„Šta vam je?“
„To nije moguće.“
„Šta nije moguće?“
„Poznajem tvoju majku.“
Djevojka ju je zbunjeno gledala.
„Odakle?“
„Išle smo zajedno u školu.“
„Pa?“
„Postoji nešto što ti očigledno nikada nije rekla.“
Žena je izvadila još jednu staru fotografiju.
Na njoj su bile dvije mlade djevojke.
Jedna je bila ona.
Druga — majka djevojke.
Između njih je stajao muškarac.
„Ko je ovo?“
„Otac mojih sinova.“
Djevojka je pogledala fotografiju i problijedjela.
„Ali ja poznajem ovog čovjeka.“
„Odakle?“
„To je moj otac.“
Svi smo zanijemili.
Ako je govorila istinu, djevojka i njen momak mogli su imati istog oca.
„To nije moguće“, rekla je žena.
Odmah su kontaktirali obje porodice.
Poslije nekoliko dana urađen je DNK test.
Rezultat je pokazao da djevojka i mladić nisu brat i sestra.
Ali postojao je blizak porodični odnos između njihovih porodica.
Niko nije razumio kako.
Tada se njen otac konačno pojavio.
Došao je u kafić sa starom fasciklom.
„Vrijeme je da vam kažem šta se dogodilo prije trideset godina.“
Otvorio je fasciklu.
Unutra je bila fotografija trojice gotovo identičnih mladića.
„Mislili ste da su bila dva brata“, rekao je.
„Bila su trojica.“
Djevojka je pogledala trećeg.
„Ko je on?“
Otac je spustio glavu.
„Čovjek koji je zapravo otac mladića kojeg voliš.“
„Gdje je danas?“
„Živi ovdje.“
„Ovdje gdje?“
Čovjek je podigao pogled i pokazao prema šanku.
Prema meni.
Zaledio sam se.
„Šta ja imam sa ovom pričom?“
Prišao mi je i pružio fotografiju.
„Pogledaj pažljivo trećeg čovjeka.“
Gledao sam fotografiju i osjećao kako mi se ruke tresu.
Bio je isti kao čovjek sa jedine fotografije mog oca koju mi je majka pokazala dok sam bio dijete.
„Ne…“
Čovjek je klimnuo glavom.
„Mladić koji je mjesecima sjedio za onim stolom nije bio samo tvoja mušterija. Ako su stari dokumenti tačni, on je sin tvog rođenog brata — brata za kojeg ti nikada nisu rekli da postoji.“
