Sara je spustila pogled i počela da plače.
Otac joj je prišao i mirno rekao: „Samo nam reci istinu. Zašto si pokazala račun koji nema veze sa novcem koji je baki nestao prošle sedmice?“
Djevojka je nekoliko trenutaka ćutala, a onda priznala:
„Zato što nisam mogla više da slušam kako baka optužuje mamu. Htjela sam samo da dokažem da mama nije kriva.“
Snaja je prišla kćerki i zagrlila je, ali svekrva se nije vraćala iz sobe. Nakon nekoliko minuta sin je otišao za njom.
Zatekao ju je kako sjedi na krevetu i drži malu kutiju u rukama.
„Mama, moramo pronaći tih 500 maraka“, rekao je.
Svekrva ga je pogledala zbunjeno.
„Kakvih 500 maraka?“
Sin je pomislio da se šali, ali onda je primijetio da njegova majka zaista ne razumije o čemu govori.
„Novac koji ti je nestao. Zbog kojeg si optužila Tamaru.“
Starica je nekoliko trenutaka ćutala, otvorila kutiju i iz nje izvadila kovertu.
U njoj je bilo tačno 500 maraka.
„Pa novac je ovdje“, rekla je. „Sama sam ga sklonila prije nekoliko dana da ga ne izgubim.“
Sin je zanijemio.
Tada je shvatio da problem više nije nestali novac. Njegova majka se u posljednje vrijeme sve češće nije sjećala stvari koje je uradila.
Vratio se za sto, pogledao suprugu i kćerku i rekao:
„Mama nije lagala. Ona se zaista nije sjećala gdje je ostavila novac. Mislim da moramo ozbiljno razgovarati o tome šta joj se dešava.“
