SVAKOG JUTRA JE SJEDIO SAM NA ISTOJ KLUPI – JEDNOG DANA OSTAVIO JE PORED MENE STARU FOTOGRAFIJU I REKAO: „POGLEDAJ ŽENU NA NJOJ“
Imala sam sedamdeset jednu godinu i gotovo svakog jutra odlazila u obližnji park. Doktor mi je preporučio šetnju, ali meni je više prijala zbog društva i osjećaja da nisam cijeli dan zatvorena u stanu.
Na jednoj klupi uvijek je sjedio isti čovjek.
Sijeda kosa, uredan kaput i novine u rukama.
Mjesecima smo se samo pozdravljali.
„Dobro jutro.“
„Dobro jutro.“
Jednog kišnog dana sve klupe bile su mokre osim njegove.
Pomjerio se i rekao:
„Ima mjesta.“
Sjela sam.
Zvao se Nikola i imao je sedamdeset četiri godine. Bio je udovac, imao dvije kćerke koje su živjele u inostranstvu i, baš kao ja, nije volio da djeci govori kada mu je teško.
Od tog jutra počeli smo razgovarati.
Nekada deset minuta, nekada sat.
Pričali smo o penzijama, starim filmovima, djeci i tome kako je grad nekada izgledao.
Jednog jutra nije došao.
Nije ga bilo ni sljedećeg dana.
Uhvatila sam sebe kako gledam prema klupi i čekam.
Tek tada sam shvatila koliko sam se navikla na njega.
Poslije sedam dana ponovo se pojavio.
Hodao je sporije nego inače.
„Gdje ste vi?“ pitala sam.
„Bolnica. Ništa strašno.“
Sjela sam pored njega.
Iz džepa kaputa izvadio je staru crno-bijelu fotografiju.
Na slici je bilo nekoliko mladih ljudi ispred doma kulture.
Pružio mi ju je.
„Pogledaj djevojku u bijeloj haljini.“
Približila sam fotografiju očima.
Srce mi je počelo lupati.
Bila sam to ja.
Imala sam sedamnaest godina.
„Odakle ti ovo?“
Nikola se nasmijao.
„Čuvam je pedeset četiri godine.“
Nisam razumjela.
Tada mi je ispričao priču koje se ja gotovo nisam ni sjećala.
Kao mladić dolazio je na igranke u moje mjesto.
Jedne večeri skupio je hrabrost da me pozove na ples.
Ali prije nego što je stigao do mene, prišao mi je mladić koji će nekoliko godina kasnije postati moj muž.
Nikola se povukao.
„Mislio sam: sljedeće subote.“
Sljedeće subote nije došao jer mu se otac razbolio.
Kasnije je otišao u drugi grad na posao.
Kada se vratio, čuo je da sam se vjerila.
„I nikada mi nisi prišao?“ pitala sam.
„Nisam želio da ti kvarim sreću.“
Pokazao je fotografiju.
„Jedino mi je ovo ostalo.“
Nisam znala da li da se smijem ili plačem.
„A sada? Zašto mi sada govoriš?“
Pogledao je prema praznoj stazi.
„U bolnici sam shvatio da u našim godinama više nema mnogo smisla čuvati neizgovorene rečenice.“
Nije mi izjavio veliku ljubav.
Nije tražio ništa.
Samo je rekao:
„Drago mi je što sam te ipak upoznao. Makar pedeset četiri godine kasnije.“
Od tog dana više nismo slučajno sjedili na istoj klupi.
Dogovarali smo se.
Počeli smo zajedno odlaziti na pijacu, ponekad na ručak, a nedjeljom bismo pili kafu kod mene.
Moja djeca su ga upoznala.
Jednom me kćerka zadirkivala:
„Mama, imaš li ti momka?“
Odgovorila sam:
„U sedamdesetoj se to valjda drugačije zove.“
Nikola se nasmijao:
„Zovi kako hoćeš, samo nemoj da opet čekamo pedeset četiri godine.“
Danas je ona stara fotografija uramljena u mom dnevnom boravku.
Ne zato što žalim za onim što se nije dogodilo.
Voljela sam svog muža i zahvalna sam za život koji smo imali.
Fotografiju čuvam zbog nečeg drugog.
Podsjeća me da čovjek može imati sedamnaest ili sedamdeset jednu godinu, a da mu ipak znači kada neko kaže:
„Drago mi je što sam te pronašao.“
