Komentar: Ovo je vijest koja zaista stvara težinu kad se pogleda realno. S jedne strane, Izrael osjeća udarce iranskih raketa – ruševine stambenih zgrada, sprženi automobili, krateri u ulicama i sirene koje ne prestaju odjekivati.
Građani provode noći u skloništima, gledajući kako “Željezna kupola” ipak ne može sve zaustaviti. To je prizor koji, po svemu sudeći, Izrael dugo nije vidio.
Ali onda, kad se pogleda druga strana priče, Gaza Strip je mjesecima u ruševinama. Izraelske operacije gotovo su potpuno uništile grad, sravnile gradske četvrti, bolnice, škole, infrastrukturu za vodu i struju. Gaza više ne liči na grad – pretvorena je u sivi pejzaž prašine i smrti. Dodajte tome blokadu humanitarne pomoći i sistematsko izgladnjivanje – djeca umiru od neuhranjenosti, a preživjeli se sklanjaju u improvizovane šatore bez higijene.
Prema izvještajima, od početka sukoba 8. oktobra 2023. godine, više od 72.000 Palestinaca je ubijeno, a gotovo 172.000 ranjeno. Od stupanja na snagu prekida vatre, izraelska kršenja, uključujući granatiranje i pucnjavu, rezultirala su smrću više od 640 ljudi i ranjavanjem preko 1.700.
Ovo je klasičan primjer spirale nasilja – rakete idu u jednom smjeru, vojni odgovori u drugom, a civilni život gotovo potpuno uništen. Sa strane Izraela, postoji osjećaj ugroženosti, jer ni najbolji sistemi protivraketne odbrane ne mogu spriječiti svaku štetu. S druge strane, Gaza je pretrpjela gotovo potpunu devastaciju, što više nije samo sukob vojske i vojske – ovo je katastrofa za civile.
I što narod može naučiti iz svega ovoga? Rat nije lijep, nije herojski. I ne postoji lako objašnjenje “ko je kriv” kad gledate slike ruševina, izgubljenih života i djece koja nemaju šta jesti. Politika, strategija i rakete su jedna stvar – ljudska patnja je nešto sasvim drugo.
Na kraju, dok se strani analitičari prepiru o brojkama raketa i učinkovitosti odbrane, obični ljudi na obje strane plaćaju najvišu cijenu. I upravo zato svaka vijest o Gazi ili Izraelu mora se čitati s puno pažnje i empatije.
Samo kažem.
