Na Badnje veče, koje je obilježeno jučer, Tuzla se još jednom prisjetila jednog od najsvjetlijih primjera ljudskosti iz Drugog svjetskog rata, kada je Muhamed Šefket ef. Kurt 1942. godine spriječio planirani ustaški pokolj nad srpskim stanovništvom.
U vremenu kada su životi bili bezvrijedni, a strah svakodnevnica, postupak Muhamed Šefket ef. Kurt ostao je upisan kao čin hrabrosti, odgovornosti i moralne veličine koji i danas izaziva poštovanje među Tuzlacima svih vjera i nacija.
Planirani zločin na Badnje veče
Prema historijskim svjedočenjima, ustaške vlasti su na Badnje veče 1942. godine planirale masovni pokolj srpskog stanovništva u Tuzli. Kako se pravoslavni vjernici tradicionalno okupljaju ispred crkava radi paljenja badnjaka, postojala je namjera da se zločin izvrši upravo tada, na jednom mjestu i nad velikim brojem ljudi.
Za ovu namjeru je saznao efendija Kurt, koji je, shvatajući razmjere opasnosti, odlučio da reaguje bez obzira na lični rizik.
Odlazak u Zagreb i prijetnje smrću
Prema predanjima i zapisima, efendija Kurt je otišao direktno u Zagreb, u sjedište ustaških vlasti, kako bi protestovao i zahtijevao da se planirani zločin obustavi. U jednom trenutku, prema svjedočenjima, tadašnji ustaški ministar Andrija Artuković mu je zaprijetio oružjem, repetirajući pištolj tokom razgovora.
Uprkos prijetnjama, efendija Kurt nije odustajao, svjestan da se radi o životima njegovih sugrađana.
Njemačka intervencija i spriječeni zločin
Nakon što su njemačke vlasti saznale da je lokalno muslimansko stanovništvo spremno na pobunu, pa čak i na oružani otpor u cilju zaštite pravoslavnog naroda, izdata je jasna naredba da ustaše ne smiju poduzimati nikakve akcije u Tuzli bez njemačkog odobrenja. O tome su, kako se navodi, bili postavljeni i javni plakati.
Na taj način, planirani pokolj nikada nije realizovan.
Naslijeđe koje Tuzla pamti
Danas se stanovnici Tuzla, bez obzira na vjeru i naciju, s posebnim poštovanjem sjećaju imena Muhameda Šefketa ef. Kurta. Njegov čin smatra se trenutkom kada je spašena ne samo ljudska življenja, već i čast i obraz cijelog grada.
Sjećanje na Badnje veče 1942. godine ostaje snažna poruka da je moguće ostati čovjek i onda kada je to najteže – i da istinska hrabrost često znači stati u zaštitu drugog, bez obzira na razlike.
