Oženio sam se ženom koja iz prvog braka ima sina od 18 godina. Priznajem, prije vjenčanja najviše sam se plašio kako će me prihvatiti.
Ali Nikola me iznenadio.
Bio je kulturan, vrijedan i nevjerovatno zreo za svoje godine. Studirao je, radio povremeno i nikada mi nije napravio nijedan problem.
Vremenom sam ga zavolio kao vlastitog sina.
Jedino što ga je godinama mučilo bio je odnos sa biološkim ocem.
„On mene mrzi“, govorio bi.
Majka bi ga tješila:
„Nije tako. Samo nikada nije znao biti otac.“
Mislio sam da Nikola pretjeruje.
Sve dok se jednog dana nisam vratio ranije sa posla.
Otključao sam stan i ugledao Nikolu kako leži na podu dnevne sobe.
„Nikola!“
Dotrčao sam do njega.
Bio je svjestan, ali potpuno potresen. Pored njega je ležao telefon sa razbijenim ekranom.
„Šta se dogodilo?“
Nije želio govoriti.
Tada sam primijetio otvorena ulazna vrata.
Neko je nekoliko trenutaka ranije bio u stanu.
„Ko je bio ovdje?“
Nikola je jedva izgovorio:
„Moj otac.“
Krv mi je proključala.
Odmah sam pozvao njegovu majku.
Kada je stigla, Nikola nam je ispričao da je biološki otac došao nakon više mjeseci bez kontakta.
Ali nije došao da vidi sina.
Došao je zbog potpisa.
Želio je da Nikola potpiše dokument kojim se odriče nečega što mu je ostavio pokojni djed.
„Kakvog nasljedstva?“, pitao sam.
Supruga je problijedjela.
Tada sam shvatio da i ona nešto krije.
Iz ormara je izvadila staru fasciklu.
U njoj je bio testament.
Nikolin djed mu je ostavio kuću i nekoliko parcela zemlje.
Vrijednost je bila mnogo veća nego što sam očekivao.
„Zašto Nikola ovo nije znao?“
Supruga je spustila glavu.
„Trebali smo mu reći kada napuni 18.“
Ali njegov otac je očigledno saznao prije njega.
Zato se iznenada pojavio.
Nikola je odbio da potpiše.
„Rekao mi je da sam nezahvalan i da njemu ta zemlja pripada više nego meni.“
Tada sam shvatio nešto mnogo bolnije.
Nikola je godinama vjerovao da ga otac izbjegava zato što ga ne voli.
A sada se pojavio tek kada mu je nešto trebalo.
Ali onda je supruga otvorila posljednju kovertu iz fascikle.
Na njoj je pisalo:
„Nikoli predati nakon punoljetstva.“
Unutra je bilo pismo njegovog pokojnog djeda.
Nikola ga je pročitao i počeo da plače.
Posljednja rečenica glasila je:
„Ako ti otac jednog dana kaže da nemaš pravo na ovo, sjeti se zašto sam odlučio da sve ostavim upravo tebi.“
A ono što je djed napisao nekoliko redova ranije konačno je objasnilo zašto je Nikolin otac godinama držao distancu od vlastitog sina.
