Dok se na kongresima crtaju mape i sanjaju historijski snovi, jedna stvar ostaje nepromijenjena — i Ustav, i Dejton, i međunarodno pravo govore isto.
Milorade, put za Srbiju ti je otvoren. Ujedinjujte se tamo jedni s drugima koliko hoćete. Gradite političke saveze, crtajte mape, igrajte se, sanjajte snove. Cjelovita Bosna i Hercegovina, međutim, ostaje ovdje i gdje jeste. Svaki pokušaj da se iz nje iznese i najmanji njen dio završava tamo gdje završavaju sve političke iluzije koje se sudare sa stvarnošću. Ko to ne razumije ili neće da razumije, završit će tamo gdje su Mladić i Karadžić. Tačka.
Kongres Socijalističke partije u Laktašima još jednom je poslužio kao pozornica za staru, potrošenu, ali i dalje opasnu šovinističku predstavu.
Milorad Dodik ponavlja istu rečenicu kao mantru. Priziva ujedinjenje entiteta RS sa Srbijom, priziva razgradnju Bosne i Hercegovine, priziva fantazmu jednonacionalne, etnički čiste države u kojoj bi historija bila ponovljena, a sadašnjost pretvorena u neočetničku kulisu. U tom govoru nema dileme. Postoji samo gola i opasna ambicija. Postoji projekat koji traje decenijama, a koji se sada pokušava prodati kao nekakva “borba za slobodu” u okviru srpskog sveta. Sloboda, međutim, u toj verziji znači otimanje tuđe zemlje, tuđih institucija i tuđih života, podvedenih pod jedan velikosrpski politički kišobran. Sloboda kao prisvajanje. Sloboda kao negiranje svega što Bosna i Hercegovina jeste.
Neka se Milorad Dodik privatno ujedinjuje sa Srbijom koliko god želi — svaki dan, svaku noć, simbolički, retorički, politički, bukvalno, kako god mu srce ište. Samo jedno pravilo vrijedi kao zakon gravitacije: ništa iz Bosne i Hercegovine on ne nosi sa sobom.
Ustav, Dejton i međunarodno pravo stoje na putu fantazije
Granica postoji. Država Bosna i Hercegovina postoji — ne kao fikcija, nego kao pravna, ustavna i historijska činjenica. Entitet RS nije zaseban politički organizam koji lebdi između svjetova, nego sastavni dio Bosne i Hercegovine koji je bez države ništavan u svakom pogledu. Ustav to kaže. Dejton to kaže. Međunarodno pravo to kaže.
Dodik može nositi kofere ideja, pakirati političke parole, preseliti svoju retoriku u Beograd, u Moskvu ili gdje god poželi. Teritorija Bosne i Hercegovine ostaje tamo gdje jeste. Zemlja nije predmet za preseljenje ili prodaju. Nije komad IKEA namještaja koji se rastavlja i prenosi preko granice. Nije Monopoly tabla na kojoj se kupuju ulice i pomjeraju figure.
Ta igra ima samo jednu svrhu: zamagliti stvarnost i građanima prodati osjećaj kako je sve moguće, kako se granice mogu prekrajati voljom jednog čovjeka ili jedne politike. Stvarnost je, međutim, tvrda i jasna: Bosna i Hercegovina je međunarodno priznata država, a RS njen entitet — ništa više i ništa manje.
Kada Dodik kaže da Sarajevo za njega nije glavni grad, ne govori samo o ličnom osjećaju, nego o političkom projektu. Sarajevo kao simbol zajedničke države mu smeta jer podsjeća da postoji nešto iznad entitetske linije. Podsjeća da postoji država koja ne može i neće biti svedena na etničku kartu. Zato se Sarajevo briše iz njegovog političkog vokabulara. Zato se Banja Luka i Beograd postavljaju kao paralelni ili nadređeni centri. Zato se gradi iluzija neke druge realnosti u kojoj granice slijede njegove političke želje, a ne pravne činjenice.
Vučić, Crkva i kap po kap razgradnja države
U toj iluziji veliku ulogu igra i vlast u Srbiji. Aleksandar Vučić godinama gradi odnos s Dodikom koji prelazi granice političke saradnje i ulazi u zonu otvorenog miješanja u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine. Ta simbioza proizvodi stalnu napetost, stalno podgrijavanje priče o “ujedinjenju”, stalno testiranje koliko daleko može ići bez ozbiljne reakcije međunarodne zajednice. Uz to ide i podrška Srpske pravoslavne crkve, koja već dugo ne djeluje samo kao vjerska institucija, nego kao ideološki, velikosrpski aparat. U toj matrici, politika, religija i nacionalizam stapaju se u jednu cjelinu koja nastoji redefinirati prostor Balkana.
Dodikova izjava o entitetskoj kontroli pravosuđa dodatno razotkriva plan. Kontrola pravosuđa znači kontrolu države. Ako entitet preuzme nadležnosti koje pripadaju državi, ona se kao subjekt prazni iznutra — kap po kap, zakon po zakon, odluka po odluka. Sve to dolazi upakovano u priču o investicijama, autoputevima, milijardama. Ekonomski razvoj kojeg nema koristi se kao dimna zavjesa. Dok se govori o asfaltu, paralelno se gradi politička infrastruktura za razgradnju države.
I onda dolazi ključna rečenica: “Naša borba bit će završena kada se udružimo sa Srbijom.” Tu više nema skrivanja. To je otvorena najava secesije, samo upakovana u eufemizam “udruživanja”. Takva politika ne vodi nigdje osim u sukob sa realnošću. Bosna i Hercegovina nije prazna teritorija. Nije ničija zemlja. Nije prostor na kojem jedan politički blok može odlučiti sudbinu svih ostalih.
Poruka je jasna: put za Srbiju je otvoren, pod uslovom da vas Srbija želi. Bosna i Hercegovina ostaje ovdje svakim svojim dijelom. A ta državna granica nije samo linija na karti. To je linija između prava i samovolje, između države i projekta, između stvarnosti i političke fantazije.
Bosna i Hercegovina je preživjela mnogo ozbiljnije pokušaje razgradnje. Preživjela je rat, opsade, logore, genocid, zločince. Preživjela je ideologije koje su bile brutalnije, naoružanije i direktnije od ove današnje verzije koja se skriva iza riječi “sloboda”. Preživjet će i ovu Dodikovu fazu “džinovskog patuljka” pred gašenje. Jer država nije samo teritorija. Država je skup institucija, ljudi i međunarodnih odnosa koji se ne mogu izbrisati jednim govorom na kongresu satelitske partije.
Na kraju ostaje jednostavna slika: čovjek koji maše kartama i crta granice u glavi, i država koja stoji čvrsto na zemlji, ukorijenjena u realnosti. Između te dvije slike nema kompromisa. Samo vrijeme koje pokazuje ko je na čvrstom tlu, a ko na klizavoj političkoj fantaziji.
