data-nosnippet>
Husein je podigao pogled s plana, a stara ruka mu je drhtala dok je prelazila preko papira. „Mislite da se zemlja dijeli linijama na papiru“, prošaptao je tiho, a u sobi je odjednom postalo toliko tiho da se čulo samo pucketanje vatre iz peći i vjetar koji je nanosio snijeg na prozor.
„Ovaj ključ ne otključuje ladicu, ni sanduk, ni kapiju na međi“, nastavio je otac, dok su se Adnan, Mirza i Faris nagnuli bliže stolu, zaboravivši na trenutak na ljutnju i hladnoću. „Otključava vrata stare kamene klijeti na vrhu šume, tamo gdje smo zakopali ono što nas je sve ove godine čuvalo i hranilo. Onaj tko prvi shvati što je pravo bogatstvo ovog imanja, neka uzme ključ i sam otvori vrata.“
Nakon tih riječi Husein je sklopio oči, a braća su ostala gledati u stari željezni ključ na drvenom stolu, shvaćajući da njihova borba tek sada počinje, ali na posve drugačiji način nego što su planirali.
