DNK analiza je pokazala da dijete zaista nije moje.
U tom trenutku kao da mi se cijeli svijet srušio. Poslije svega što smo prošli, jedanaest godina pokušavanja, razvoda, četiri godine razdvojenosti i našeg ponovnog susreta – nisam mogao vjerovati da me prevarila.
Došao sam kući sa rezultatima i stavio papir ispred nje.
Čim ga je pročitala, problijedjela je.
„Objasni mi samo jedno – ko je otac?“ pitao sam.
Počela je da plače i ponavljala da nikada nije bila ni sa jednim drugim muškarcem.
Nisam joj vjerovao.
Spakovao sam stvari i otišao kod brata. Dva dana nisam odgovarao na njene pozive.
A onda me nazvao doktor iz klinike u kojoj smo godinama pokušavali da dobijemo dijete.
„Morate doći. Postoji nešto što treba da provjerimo.“
Otišao sam misleći da je riječ o nekom starom nalazu.
Doktor je ispred mene stavio dokumentaciju i rekao:
„Vaša supruga vam nije bila nevjerna.“
Zbunio sam se.
Tada mi je objasnio da je problem mnogo ozbiljniji i da moraju ponoviti analizu zbog sumnje da je prije mnogo godina došlo do greške u dokumentaciji.
Ponovo sam dao uzorak.
Nekoliko dana kasnije stigao je novi rezultat.
Dijete opet nije bilo moje.
Ali onda su testirali još jednu osobu.
Kada sam vidio čije ime stoji na nalazu i procenat podudaranja, ostao sam bez riječi.
Pozvao sam suprugu i rekao joj da odmah dođe.
Jer čovjek za kojeg je DNK pokazao da bi mogao biti otac našeg djeteta bio je neko koga smo oboje poznavali cijelog života…
