BRAT JE SESTRI REKAO: „TI SI SE UDALA I DOBILA SVOJE“ – A ONDA JE NOTAR OTVORIO DRUGU KOVERTU KOJU OTAC NIKOME NIJE POKAZAO
Mira i Zoran bili su brat i sestra. Odrasli su u istoj porodičnoj kući, ali su im se životi potpuno razlikovali.
Mira se udala sa dvadeset četiri godine i preselila u susjedni grad.
Zoran je ostao u roditeljskoj kući.
Kada su roditelji ostarili, Mira je dolazila nekoliko puta sedmično. Vodila je majku doktoru, donosila lijekove, spremala hranu i čistila kuću.
Zoran je živio na spratu, ali je često govorio:
„Radim cijeli dan. Ti imaš više vremena.“
Mira se nije bunila.
„Roditelji su nam zajednički“, govorila je.
Kada je majka preminula, otac je ostao sam.
Posljednje tri godine života gotovo nije mogao izlaziti iz kuće.
Mira je nastavila dolaziti.
Kupovala mu je namirnice, prala odjeću i vodila računa o terapiji.
Jednog dana otac joj je rekao:
„Nemoj misliti da ne vidim ko je uz mene.“
Mira se nasmijala.
„Tata, ne radim ovo zbog nasljedstva.“
Nekoliko mjeseci kasnije otac je preminuo.
Poslije sahrane Zoran je počeo govoriti o imovini.
Porodična kuća, tridesetak duluma zemlje, šuma i nešto ušteđevine.
„Kuća bi trebalo da ostane meni“, rekao je.
Mira ga je pogledala.
„Zašto?“
„Zato što ja ovdje živim. Ti si se udala i dobila svoje.“
Te riječi su je zaboljele.
„Udala sam se, nisam prestala biti tatina kćerka.“
Zoran je tvrdio da je otac uvijek govorio kako će kuća ostati sinu.
Mira nije željela svađu.
„Neka notar pročita testament.“
Na ostavinskom postupku notar je otvorio dokument.
Kuću je otac zaista ostavio Zoranu.
Zoran se nasmiješio kao da je pobijedio.
Miri je ostavio nekoliko manjih parcela.
„Vidiš da sam bio u pravu“, šapnuo je brat.
Ali notar nije završio.
Iz fascikle je izvadio još jednu kovertu.
„Vaš otac je ostavio i ovo.“
Zoran je prestao da se smije.
U koverti je bio ugovor.
Godinu dana prije smrti otac je prodao dio šume za koji djeca nisu ni znala da je izdvojen kao posebna parcela.
Novac nije bio na njegovom običnom računu.
Otvorio je posebnu štednju.
Na njoj je bilo skoro 70.000 maraka.
Sve je ostavio Miri.
Zoran je skočio.
„Zašto njoj?!“
Notar je izvadio još jedan papir.
Bilo je to očevo pismo.
„Sine, kuću ostavljam tebi jer si u njoj napravio svoj život i ne želim da ostaneš bez doma.
Miro, tebi ostavljam ono što sam sačuvao jer si posljednjih godina meni ostavljala ono što je tebi bilo najdragocjenije – svoje vrijeme.
Ne želim da se poslije moje smrti mjerite ko je dobio više.
Želim samo da oboje zapamtite da ste brat i sestra.“
Mira je počela plakati.
Zoran nije rekao ni riječ.
Ali nekoliko dana kasnije pojavio se kod nje.
„Mislim da novac treba da podijelimo.“
Mira ga je pogledala.
„Hoćemo li onda podijeliti i kuću?“
Zaćutao je.
Tada je shvatila da brat nije došao zbog pravednosti.
Došao je zato što mu se prvi put nije dopala podjela.
Mira nije podijelila novac.
Ali nije ni prekinula odnos sa bratom.
Rekla mu je:
„Tata je odlučio. Ti imaš kuću, ja imam ono što je ostavio meni. Ako dozvolimo da nas to posvađa, onda nijedno od nas nije zaslužilo ništa.“
Godinama kasnije kuća je još kod Zorana, a Mira dio očevog novca čuva za svoju djecu.
Sa bratom ponovo razgovara.
Ali jednu njegovu rečenicu nikada nije zaboravila:
„Ti si se udala i dobila svoje.“
Jer kćerka udajom može promijeniti prezime i adresu.
Ali ne prestaje biti dijete svojih roditelja – niti zbog braka njen dio porodice postaje manje vrijedan.
