data-nosnippet>
Porodica Misimović iz Gradiške već godinama izaziva znatiželju u Bosni i Hercegovini, i to zbog imena trojice braće. Njihov otac Vitomir svojevremeno je donio odluku koju mnogi i danas teško razumiju: sinovima je dao imena povezana s istorijskim ličnostima i simbolima koji su se u prošlosti često nalazili na suprotnim stranama.
Upravo ta kombinacija postala je tema priča i šala, ali i nekoliko nelagodnih situacija. Najviše ih pamti srednji brat, čije je ime privlačilo pažnju gdje god bi se pojavio.
Otac koji nije volio slijediti većinu
Vitomir se nakon godina provedenih u inostranstvu vratio u rodni kraj. Opisuju ga kao čovjeka snažnog karaktera, koji nije volio slijepo slijediti pravila niti mišljenje većine.
Kada je došlo vrijeme da imenuje sinove, odlučio je učiniti nešto o čemu će se dugo pričati. Jednom je dao ime povezano s osnivačem poznate dinastije, drugom ime koje je izazvalo posebno mnogo reakcija, a treći je dobio ime po poznatom vojvodi.
Ljudi su se često pitali kako je moguće da braća iz iste kuće nose imena koja simbolizuju potpuno različite periode i ideje. Prema priči, otac je želio pokazati da ljudi mogu živjeti zajedno uprkos razlikama i da ime ne mora određivati kakav će neko postati čovjek.
Šala na času istorije
Srednji brat posebno pamti situacije iz djetinjstva. Njegovo ime budilo je znatiželju, a među školskim drugovima bilo je čest povod za šalu.
Jedan od najupečatljivijih trenutaka zbio se na času istorije. Kada je nastavnik upitao učenike ko je bio Tito, braća su se uključila u razgovor i našalila da im je Tito otac. Cijeli razred prasnuo je u smijeh, a nastavnik je, kako se navodi, ostao zatečen odgovorom.
Policajac odustao od kazne
Neobično ime pratilo ga je i u odraslom dobu. Prema njegovom prisjećanju, službenici bi prilikom policijskih kontrola često zastali kada bi pročitali podatke iz dokumenata.
Jedan policajac se, kako se navodi, toliko iznenadio da mu je u šali rekao kako bi bilo „istorijski neprikladno“ da mu napiše kaznu. Na kraju ga je pustio da nastavi put bez kazne.
Problem sa sveštenikom
Ime nije uvijek izazivalo samo osmijehe. Kada je želio krstiti svoje dijete, našao se u neobičnoj situaciji. Sveštenik nije htio obaviti obred sve dok se muškarac ne „odrekne“ imena koje je dobio od oca.
Nakon razgovora ipak je pronađen kompromis. U crkvene knjige upisan je pod drugim imenom, dok je svoje pravo ime i dalje koristio u svakodnevnom životu.
Supruga Zora i humor kao rješenje
Danas živi mirnim porodičnim životom. Radi kao varilac i zajedno sa suprugom i djecom gradi svoj dom.
Ni njegova supruga nije negativno reagovala kada je prvi put čula kako se zove. Cijelu situaciju prihvatila je s humorom, a pomogla je i činjenica da se ona zove Zora. Prijatelji i porodica tako su dobili još jedan povod za šalu, a ona se, kako se navodi, našalila da je sudbina očigledno željela da „Zora bude uz Tita“.
Ponosan na očevo nasljeđe
Dok mu je kao dječaku ponekad bilo neugodno zbog pogleda i komentara drugih, s godinama je promijenio stav. Shvatio je da nije mogao birati svoje ime, ali da može birati kako će ga nositi.
Za njega je ime danas prije svega uspomena na oca i neobičnu porodičnu priču. Takav odnos pokazuje da porodica svoja imena više ne doživljava kao teret.
Priča porodice Misimović podsjeća na to da nešto što je nekada moglo biti razlog za podjele može, uz dovoljno humora, postati obična porodična anegdota. Srednji brat, čije je ime tokom života izazvalo bezbroj neobičnih situacija, na sve gleda jednostavno: ime je samo ime, a čovjek mu svojim životom daje pravo značenje.
Njegovo iskustvo pokazuje i koliko imena mogu biti više od puke oznake. Ona nose porodične priče, očekivanja okoline i, ponekad, nesporazume. Ipak, kako je ova porodica pokazala, način na koji ih nosimo važniji je od onoga što drugi u njima vide.
