data-nosnippet>
Kad su čuli da sam iz Slavonije i da često prolazim tim putem, pogledali su se i nasmijali.
Stariji gospodin me upita:
„Sinko, imaš li ti nekoga svog u Slavoniji ko se preziva Petrović?“
Iznenadio sam se. Rekao sam mu da je to djevojačko prezime moje majke.
Čovjek je spustio pogled, a njegova supruga odmah je stavila ruku preko usta.
„Kako ti se zove majka?“ upitao je.
Kada sam izgovorio njeno ime, oboje su zanijemili.
Gospodin je ustao, otišao u kuću i nakon nekoliko minuta vratio se noseći staru kutiju sa fotografijama.
Izvadio je jednu izblijedjelu crno-bijelu fotografiju i pružio mi je.
Na njoj je bila moja majka kao djevojčica!
Nisam mogao vjerovati.
Ispostavilo se da je ovaj čovjek nekada radio zajedno sa mojim pokojnim djedom. Godinama su bili bliski prijatelji, ali ih je život odveo na različite strane i izgubili su svaki kontakt.
„Tvoj deda mi je jednom pomogao kada mi je bilo najteže“, rekao je starac. „Nikada mu to nisam zaboravio.“
Kada sam krenuo da platim sir, nije htio uzeti ni dinara.
„Ovo nije sir koji ti prodajem. Ovo šaljem njegovoj unuci.“
Spakovali su mi sir, domaću kajmakušu i malu kesu oraha.
Kad sam stigao kući, prvo sam otišao kod majke.
Čim je ugledala fotografiju, oči su joj se napunile suzama.
Samo je tiho rekla:
„Mislila sam da te ljude više nikada neću vidjeti.“
Tri dana kasnije ponovo smo otišli u to selo — ali ovaj put nisam išao sam.
Poveo sam majku.
Susret koji je uslijedio bio je jedan od onih trenutaka koje čovjek pamti cijelog života.
