data-nosnippet>
SVAKOG DANA JE NARUČIVAO DVIJE KAFE, IAKO JE UVIJEK DOLAZIO SAM — JEDNOG JUTRA ZA NJEGOV STO SJELA JE NEPOZNATA ŽENA
Radila sam kao konobarica u malom kafiću gotovo šest godina. Imali smo mnogo stalnih gostiju, ali gospodina Dragana pamtila sam bolje od svih.
Dolazio je svakog jutra tačno u 8:15.
Uvijek bi sjeo za isti sto pored prozora.
I uvijek bi naručio isto:
„Dvije kafe, molim.“
Prvu bi stavio ispred sebe.
Drugu preko puta.
Ali nikada niko nije dolazio.
U početku sam mislila da čeka prijatelja koji stalno kasni. Međutim, mjeseci su prolazili, a Dragan je i dalje dolazio sam.
Jednog jutra skupila sam hrabrost.
„Gospodine Dragane, mogu nešto da vas pitam?“
Nasmiješio se.
„Zašto dvije kafe?“
Klimnula sam.
Pogledao je praznu stolicu preko puta sebe.
„Za moju ženu.“
Pomislila sam da je možda kod kuće.
Ali onda je nastavio:
„Nema je već devet godina.“
Njegova supruga Vesna preminula je nakon više od četrdeset godina braka.
Dok su bili mladi, nisu imali mnogo novca. Jednom sedmično dozvolili bi sebi da odu u kafić i popiju po jednu kafu.
Kada su djeca odrasla i finansijski im je postalo lakše, kafa je postala njihov svakodnevni ritual.
„Četrdeset godina sjedila je preko puta mene“, rekao je. „Ne mogu sada odjednom naručiti samo jednu.“
Od tog dana nikada ga više nisam pitala.
Svako jutro donosila bih dvije kafe.
Jednu njemu.
Jednu na prazno mjesto.
Prošle su skoro dvije godine.
A onda jednog ponedjeljka Dragan nije došao.
Nije došao ni u utorak.
Ni u srijedu.
Počela sam brinuti.
U petak je u kafić ušao njegov sin.
Odmah sam znala da nešto nije u redu.
Dragan je nekoliko dana ranije preminuo u snu.
Sin mi je pružio malu kovertu.
„Otac je rekao da ovo ostavim ovdje.“
Unutra je bilo dovoljno novca za dvije kafe i kratka poruka:
„Još samo jednom, molim vas. Donesite dvije kafe na naš sto. Ovu drugu više neće imati ko da čeka.“
Jedva sam zadržala suze.
Sljedećeg jutra, tačno u 8:15, napravila sam dvije kafe.
Stavila sam ih na njihov sto.
Kafić je bio gotovo prazan.
Nekoliko minuta kasnije otvorila su se vrata.
Ušla je žena od možda šezdesetak godina koju nikada ranije nisam vidjela.
Pogledala je po lokalu.
A onda pravo prema Draganovom stolu.
Prišla je i sjela na praznu stolicu.
„Izvinite“, rekla sam. „Da li ste poznavali gospodina Dragana?“
Žena je spustila pogled.
„Jesam.“
Iz torbe je izvadila staru fotografiju.
Na njoj su bili Dragan, Vesna i još jedan mladi bračni par.
„Vesna je bila moja sestra.“
Ostala sam bez riječi.
Objasnila mi je da se prije više od dvadeset godina odselila u Australiju.
Nakon sestrine smrti Dragan joj je svakog mjeseca slao pismo.
Pisao joj je o djeci, unucima i svakodnevnom životu.
Ali gotovo svako pismo završavao je istom rečenicom:
„I dalje joj svako jutro naručujem kafu.“
Posljednje pismo stiglo je nekoliko dana prije njegove smrti.
U njemu je napisao:
„Ako se ikada vratiš, sjedni na Vesnino mjesto i popij jednu sa mnom.“
Žena je doputovala čim je mogla.
Ali zakasnila je.
Pogledala je dvije šoljice na stolu.
„Ko je naručio ovu drugu?“, upitala je.
Ispričala sam joj za Draganovu posljednju poruku.
Dugo je gledala u šoljicu.
A onda se nasmiješila kroz suze.
Uzela ju je i rekla:
„Onda nisam zakasnila. Samo je on morao otići malo ranije.“
Od tada je prošlo nekoliko godina.
Draganov sto još uvijek stoji pored prozora.
A svakog 17. oktobra, na godišnjicu Vesnine smrti, njegova svastika nazove naš kafić iz Australije i plati dvije kafe.
Jednu za Vesnu.
I jednu za Dragana.
A mi ih tog jutra stavimo na njihov stari sto — jednu naspram druge.
