POGREŠNA PORUKA STIGLA JE NA MOJ TELEFON U DVA UJUTRO – UJUTRO SAM SAZNALA DA POŠILJAOCA POZNAJEM
Imala sam trideset dvije godine i poslije jednog teškog raskida odlučila sam da neko vrijeme ne želim nikakvu ozbiljnu vezu.
Jedne noći, nešto poslije dva sata, probudila me poruka sa nepoznatog broja.
„Znam da je kasno, ali još uvijek mislim na onu noć. Volio bih da smo ostali zajedno.“
Pomislila sam da je neko pogriješio broj.
Odgovorila sam:
„Mislim da ste poslali poruku pogrešnoj osobi.“
Odgovor je stigao gotovo odmah.
„Izvinite. Stvarno jesam. Neugodno mi je.“
Nasmijala sam se i spustila telefon.
Ali nakon nekoliko minuta stigla je još jedna poruka:
„Kad sam već probudio nepoznatu osobu u dva ujutro, dugujem vam barem kafu.“
Nisam odgovorila.
Ujutro sam ispričala najboljoj prijateljici šta se dogodilo.
Pokazala sam joj broj.
Odjednom me pogledala ozbiljno.
„Čekaj… ja znam ovaj broj.“
Pripadao je Aleksandru.
Čovjeku kojeg sam upoznala prije skoro deset godina na fakultetu.
Tada smo bili veoma bliski, ali nikada nismo postali par. Oboje smo čekali da ono drugo napravi prvi korak.
Poslije fakulteta život nas je odveo na različite strane.
Nisam ga vidjela godinama.
Poslala sam mu poruku:
„Izgleda da ipak nisi pisao potpunoj nepoznatoj osobi.“
Telefon je odmah zazvonio.
„Nemoj mi reći da si ti.“
Počela sam se smijati.
Dogovorili smo kafu.
Kada smo se sreli, prvo pitanje bilo je očigledno.
„Kome je zapravo bila namijenjena ona poruka?“
Aleksandar je spustio pogled.
„Bivšoj djevojci.“
Trebalo je tu da završim priču.
Ali nije.
Objasnio mi je da su raskinuli prije nekoliko mjeseci i da je te noći, nakon izlaska sa prijateljima, napravio glupost i pokušao joj pisati.
Pogriješio je posljednju cifru broja.
Tako je poruka završila kod mene.
Počeli smo se ponovo viđati.
Prvo kao stari prijatelji.
Onda su kafe postale večere.
Večere su se pretvorile u duge noćne razgovore.
Jedne večeri sjedili smo u automobilu ispred moje zgrade.
Aleksandar me pogledao.
„Znaš šta je najgluplje?“
„Šta?“
„Prije deset godina sam bio zaljubljen u tebe.“
Zastala sam.
„Zašto mi nikada nisi rekao?“
Nasmijao se.
„Mislio sam da ti mene vidiš samo kao prijatelja.“
Odmahnula sam glavom.
„A ja sam čekala da ti nešto kažeš.“
Deset godina ranije propustili smo priliku jer smo oboje ćutali.
Ovoga puta nije želio ponoviti istu grešku.
Poljubio me.
Nekoliko mjeseci kasnije bili smo zajedno.
Jednog dana pitala sam ga da li još uvijek ima onu prvu poruku.
Pokazao mi je telefon.
Sačuvao je cijeli razgovor.
Na vrhu je i dalje stajala poruka koja uopšte nije bila namijenjena meni.
Nasmijala sam se.
„Zamisli da nisi pogriješio broj.“
Aleksandar me zagrlio.
„Izgleda da sam prvi put u životu pogriješio baš kako treba.“
Jer neke ljubavne priče počnu pogledom.
Neke poljupcem.
A naša je počela porukom poslanoj pogrešnoj osobi u dva ujutro — koja je, izgleda, stigla tačno kome je trebalo.
data-nosnippet>



