Kad jednog dana u kafić uđe starija žena i sjedne baš za njihov sto. Naručila je dvije kafe i rekla da drugu ostavim preko puta nje.
Pomislio sam da nekoga čeka.
Nakon nekoliko minuta iz torbe je izvadila fotografiju onog momka i djevojke koje sam mjesecima gledao kako sjede baš tu.
Nisam izdržao pa sam pitao:
„Izvinite, poznajete li njih dvoje?“
Žena me pogledala i oči su joj se napunile suzama.
„Ona je moja kćerka“, rekla je.
Tada mi je ispričala da je djevojka prije nekoliko mjeseci teško stradala u saobraćajnoj nesreći. Momak je nakon toga svake sedmice dolazio u kafić, sjedao na njihovo mjesto i naručivao isto što su uvijek pili.
Zato je onog dana sjedio sam i gledao praznu stolicu.
„A gdje je sada on?“ pitao sam.
Žena je spustila pogled.
„To sam upravo došla da saznam.“
Nisam razumio.
Tada mi je pokazala poruku koju joj je momak poslao nekoliko dana ranije:
„Dođite u naš kafić. Ostavio sam nešto za vas kod konobara.“
Zaledio sam se.
Nikada mi ništa nije ostavio.
Ali onda sam se sjetio male koverte koju sam prije nekoliko mjeseci pronašao ispod njihovog stola i stavio u ladicu, misleći da će neko doći po nju.
Izvadio sam je.
Na koverti je bilo napisano ime te žene.
Kada ju je otvorila i pročitala prvu rečenicu, počela je nekontrolisano plakati.
Tada sam shvatio zašto se ni on više nikada nije pojavio u kafiću…
