data-nosnippet>
Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan sve jasnije pozicionira Ankaru kao jednog od ključnih geopolitičkih aktera u vremenu rastuće nestabilnosti na Bliskom istoku. Prema analizama utjecajnih međunarodnih sigurnosnih krugova, u pozadini intenzivnih diplomatskih aktivnosti nazire se mogućnost formiranja novog regionalnog sigurnosnog saveza, koji se u stručnim krugovima sve češće opisuje kao svojevrsni „islamski NATO“.
Turska je posljednjih godina značajno unaprijedila odnose sa Saudijskom Arabijom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Egiptom, državama s velikim političkim i finansijskim utjecajem u arapskom svijetu. Paralelno s tim, Ankara održava blisko strateško partnerstvo s Pakistanom, jedinom muslimanskom državom koja raspolaže nuklearnim oružjem. Upravo ta kombinacija vojne snage, finansijskih resursa i regionalnog političkog iskustva smatra se mogućim temeljem novog sigurnosnog bloka.
Erdoğan se u posljednje vrijeme profilirao i kao aktivan posrednik u kriznim žarištima. Ankara je pokazala spremnost da igra ulogu stabilizatora u odnosima između Irana i Sjedinjenih Američkih Država, jasno stavljajući do znanja da ne podržava širenje vojnog sukoba u neposrednom susjedstvu Turske. Ovakav pristup dodatno je osnažio njenu poziciju u regionalnoj diplomatiji.
Uloga Turske kao međunarodnog posrednika već je prepoznata kroz angažman u ratu u Ukrajini, ali i kroz događaje u Siriji, gdje je Ankara, nakon slabljenja Assadovog režima, znatno ojačala svoj sigurnosni i politički utjecaj. Nakon stabilizacije sirijskog fronta, tursko rukovodstvo dodatno je učvrstilo veze sa zaljevskim zemljama, smanjujući ideološke razlike i fokusirajući se na zajedničke sigurnosne interese.
Posebnu pažnju izazvale su informacije da je Turska imala važnu ulogu u regionalnim diplomatskim naporima vezanim za palestinsko pitanje. Prema dostupnim analizama, Ankara je, zajedno s Katarom i Egiptom, bila uključena u inicijative koje su imale za cilj postizanje šireg političkog dogovora, čime je dodatno učvrstila svoju poziciju nezaobilaznog aktera u ovom kompleksnom procesu.
Iako Izrael s rezervom posmatra rastući utjecaj Turske zbog njenih veza s palestinskim političkim strukturama, zapadni saveznici, prema procjenama analitičara, sve više uvažavaju tursku ulogu kao faktora stabilnosti. Dodatni signal tog povjerenja vidi se i kroz uključenost turskih zvaničnika u međunarodne mehanizme koji se odnose na buduće upravljanje kriznim područjima.
Ključni element potencijalnog saveza mogla bi biti saradnja između Saudijske Arabije, Pakistana i Turske. U takvom aranžmanu Pakistan bi donio strateški nuklearni kapacitet i raketnu tehnologiju, Saudijska Arabija snažnu finansijsku podršku, dok bi Turska ponudila vojno iskustvo, razvijenu odbrambenu industriju i političku koordinaciju.
Iako među pojedinim regionalnim liderima i dalje postoji određena doza nepovjerenja, signali iz Ankare ukazuju da su razgovori u toku i da se ovakva inicijativa ozbiljno razmatra. Ukoliko bi došlo do njene realizacije, novi sigurnosni savez mogao bi dugoročno izmijeniti postojeću sigurnosnu i političku ravnotežu na Bliskom istoku.
