…dobio posao u jednoj međunarodnoj kompaniji. Na sastanku sam upoznao koleginicu iz Švedske. Kada se predstavila, srce mi je na trenutak stalo.
„Ja sam Linda“, rekla je.
Nasmijao sam se i pitao je koliko ima godina. Pogledala me zbunjeno, ali kada je odgovorila, shvatio sam da bi mogla biti upravo ona djevojčica koja mi je nekada poslala paketić.
Ispričao sam joj svoju priču.
Dok sam govorio o čokoladici, igrački i papiru sa nacrtanim srcima, oči su joj se napunile suzama.
„Čekaj“, rekla je. „Da li je to bilo tokom rata u Bosni?“
Klimnuo sam glavom.
Linda je nekoliko trenutaka ćutala, a onda izgovorila:
„U našoj školi smo pravili paketiće za djecu. Mama mi je pomogla da napišem poruku. Imala sam osam godina.“
Nisam mogao da vjerujem.
Poslije toliko godina, hiljadama kilometara od mjesta gdje sam kao dijete otvorio taj paketić, ispred mene je stajala osoba čije sam ime pamtio cijelog života.
Iz novčanika sam izvadio mali, izblijedjeli komad papira.
Nosio sam ga godinama.
Na njemu je još uvijek pisalo:
„Za tebe, od Linde (8) iz Švedske.“
Kada ga je ugledala, stavila je ruku preko usta i zaplakala.
„Sačuvao si ga sve ove godine?“
„Jesam“, odgovorio sam. „Ti vjerovatno nisi ni znala kome šalješ taj paketić. Ali želim da znaš da je jednom uplašenom dječaku pokazao da negdje daleko postoji neko kome je stalo.“
Tog dana sam konačno mogao da kažem ono što sam želio više od trideset godina:
„Hvala ti, Linda. Tvoj mali poklon tada je za mene značio cijeli svijet.“
