data-nosnippet>
SIN JE SVAKЕ SUBOTE GOVORIO DA IDE NA TRENING, A JA SAM GA JEDNOG DANA PRATILA — KADA SAM VIDJELA GDJE ZAISTA ODLAZI, NISAM IMALA SNAGE DA MU PRIĐEM…
Moj sin Luka ima sedamnaest godina.
Posljednjih nekoliko mjeseci svake subote bi oko deset ujutro obukao trenerku, stavio ranac na leđa i rekao:
„Mama, idem na trening.“
Vraćao bi se poslije dva ili tri sata.
Nikada nisam sumnjala u njega.
Sve dok jednog dana nisam srela njegovog trenera u prodavnici.
„Luka danas nije došao?“, upitala sam.
Čovjek me zbunjeno pogledao.
„Gospođo, mi već dva mjeseca nemamo trening subotom.“
Osjetila sam nelagodu.
Gdje moj sin odlazi svake subote?
Naredne sedmice sačekala sam da izađe i krenula za njim.
Nije otišao prema sportskoj hali.
Ušao je u autobus.
Pratila sam ga automobilom.
Izašao je na posljednjoj stanici, kupio buket bijelih ruža i nastavio pješice.
Nekoliko minuta kasnije stao je ispred gradskog groblja.
Srce mi je počelo lupati.
Koga moje dijete posjećuje?
Luka je prošao kroz kapiju i zaustavio se pored jednog groba.
Spustio je cvijeće.
Zatim je sjeo na klupu i izvadio nešto iz ranca.
Bila je to fotografija.
Plakao je.
Nikada prije nisam vidjela svog sina da tako plače.
Prišla sam dovoljno blizu da pročitam ime na spomeniku.
Kada sam ga ugledala, noge su mi se odsjekle.
Na grobu je bilo ime žene koju sam veoma dobro poznavala.
Jelena Petrović.
Moja najbolja prijateljica iz mladosti.
Umrla je prije četiri godine.
Ali Luka ju je jedva poznavao.
Zašto bi svake subote dolazio na njen grob?
Nisam imala snage da mu priđem.
Sačekala sam ga kod kuće.
Kada se vratio, ponovo je rekao:
„Trening je bio naporan.“
Stavila sam pred njega fotografiju Jelene koju sam pronašla u starom albumu.
Luka je problijedio.
„Zašto ideš na njen grob?“
Dugo je ćutao.
A onda je iz ranca izvadio kovertu.
„Pronašao sam ovo prije tri mjeseca u tatinoj garaži.“
Na koverti je bilo napisano moje ime.
Rukopis sam odmah prepoznala.
Bio je Jelenin.
Otvorila sam pismo.
Prva rečenica me je potpuno slomila:
„Ako ovo čitaš, vjerovatno više nisam živa, ali postoji nešto što ti nikada nisam imala hrabrosti reći.“
Pogledala sam sina.
„Jesi li pročitao?“
Klimnuo je glavom.
Nastavila sam.
Jelena je pisala da je mnogo godina čuvala tajnu vezanu za našu porodicu.
Ali ono što je pisalo nekoliko redova kasnije nisam očekivala.
„Luka nije dijete koje si tog dana donijela iz porodilišta.“
Prestala sam disati.
„Šta ovo znači?“
Sin je počeo da plače.
„Mama, pročitaj do kraja.“
Prema pismu, prije sedamnaest godina u porodilištu je došlo do greške sa identifikacionim narukvicama dvije bebe.
Jelena je godinama kasnije, radeći administrativni posao u bolnici, naišla na staru dokumentaciju zbog koje je posumnjala da je napravljena zamjena.
Nikada nije uspjela dokazati šta se tačno dogodilo.
A onda sam došla do posljednjeg dijela pisma.
Tamo je bilo ime druge porodice.
I adresa.
Pogledala sam Luku.
„Jesi li bio tamo?“
Spustio je glavu.
„Jesam.“
„I?“
Iz džepa je izvadio telefon.
Pokazao mi je fotografiju mladića njegovih godina.
Kada sam ugledala njegovo lice, ispustila sam pismo.
Mladić je imao iste oči kao moj muž.
I isti osmijeh kao ja.
„Ko je ovo?“, prošaputala sam.
Luka je jedva izgovorio:
„Mislim da je to vaš biološki sin.“
A onda je dodao nešto zbog čega sam shvatila zašto je mjesecima sam odlazio na groblje.
„Nisam ti rekao jer sam se plašio da ćeš, kada njega pronađeš, prestati mene smatrati svojim sinom.“
Prišla sam mu i zagrlila ga.
„Slušaj me. Šta god da piše u tom pismu, ti si moj sin.“
Mislila sam da je tu kraj.
Ali Luka je tada rekao:
„Mama, postoji još nešto.“
„Šta?“
„Onaj momak sa fotografije zna za nas.“
„Kako?“
Luka je pogledao prema prozoru.
„Zato što već deset minuta stoji ispred naše kuće.“
Okrenula sam se.
Ispred kapije je stajao mladić sa istom takvom kovertom u ruci.
