data-nosnippet>
SVEKAR JE SVAKЕ NEDJELJE KUPOVAO DVA ISTA BUKETA CVIJEĆA — JEDAN JE NOSIO SVEKRVI, A KADA SAM OTKRILA KOME NOSI DRUGI, NISAM MOGLA VJEROVATI…
Moj svekar Petar imao je sedamdeset godina i bio je jedan od onih ljudi čije navike možete podesiti po satu.
Svake nedjelje u devet ujutro odlazio je na pijacu.
Vraćao bi se sa hljebom, voćem i buketom cvijeća za svoju suprugu Mariju.
Bili su u braku četrdeset šest godina.
Ali jednog jutra slučajno sam primijetila nešto čudno.
Petar nije kupio jedan buket.
Kupio je dva potpuno ista.
Jedan je donio Mariji.
Drugi je ostavio u automobilu.
Sljedeće nedjelje dogodilo se isto.
„Kome tata nosi drugi buket?“, pitala sam muža.
Slegnuo je ramenima.
„Nemam pojma.“
Nekoliko dana kasnije svekrva je kroz šalu rekla:
„Vaš tata je počeo nešto mnogo da se sređuje nedjeljom.“
Nasmijala se, ali meni nije bilo smiješno.
Sljedeće nedjelje odlučila sam da ga pratim.
Petar je kupio dva buketa.
Jedan je odnio kući.
Sa drugim se vratio u automobil i odvezao prema starom dijelu grada.
Zaustavio se ispred male kuće sa zelenom kapijom.
Pozvonio je.
Vrata je otvorila žena približno njegovih godina.
Petar joj je pružio cvijeće.
A ona ga je zagrlila.
Ostala sam zatečena.
Pomislila sam na Mariju, koja ga je kod kuće čekala sa ručkom.
Prišla sam kapiji.
„Tata Petre?“
Okrenuo se.
Kada me ugledao, lice mu se potpuno promijenilo.
„Šta ti radiš ovdje?“
„Mislim da bih ja to trebalo vas da pitam.“
Žena koja je držala buket pogledala me i rekla:
„Ti si sigurno njegova snaja.“
„Vi znate ko sam ja?“
„Naravno.“
Tada me pozvala unutra.
Na zidovima dnevne sobe bile su stare crno-bijele fotografije.
Na jednoj sam odmah prepoznala Petra kao mladića.
Pored njega je stajala ista žena.
„Ko ste vi?“
Petar je sjeo.
„Ovo je Vera.“
„To vidim. Ali šta vam ona znači?“
Dugo je ćutao.
A onda je rekao:
„Ona je sestra tvoje svekrve.“
Zbunila sam se.
Marija nam je uvijek govorila da je bila jedinica.
Vera je otvorila stari album.
Ispričala mi je da su ona i Marija polusestre. Posvađale su se prije više od četrdeset godina, nakon smrti njihove majke.
Od tada nisu razgovarale.
„A zašto joj vi nosite cvijeće?“
Petar je spustio pogled.
„Zato što sam Mariji prije mnogo godina obećao da nikada neću dozvoliti da Vera ostane potpuno sama.“
„Marija zna da dolazite ovdje?“
Vera se nasmiješila.
„Ona me šalje.“
Ostala sam bez riječi.
Ispostavilo se da su se sestre prije godinu dana tajno pomirile.
Ali Marija još nije imala hrabrosti da to kaže ostatku porodice.
Petar je svake nedjelje kupovao dva ista buketa jer je Marija insistirala na tome.
„Ako smo sestre, neka makar imamo isto cvijeće na stolu“, govorila mu je.
Osjetila sam olakšanje.
Ali prije nego što sam otišla, Vera me zaustavila.
„Postoji razlog zbog kojeg Marija još nije rekla vašem mužu da postojim.“
Izvadila je staru fotografiju.
Na njoj su bile Marija i Vera kao mlade žene.
Između njih je stajala beba.
Okrenula sam fotografiju.
Na poleđini je bilo napisano ime mog muža i datum njegovog rođenja.
Pogledala sam Veru.
„Zašto vi imate ovu fotografiju?“
Oči su joj se napunile suzama.
„Zato što žena koju tvoj muž cijelog života zove majkom nije žena koja ga je rodila.“
U tom trenutku Petar je zatvorio oči.
A ja sam shvatila da dva buketa cvijeća nisu bila ni približno najveća tajna te porodice.
