data-nosnippet>
SVEKRVA JE SVAKOG MJESECA TRAŽILA OD SNAHE 50 MARAKA — KADA JE UMRLA, U ORMARU SU PRONAŠLI KUTIJU SA NJENIM IMENOM
Kada sam se udala za Aleksandra, njegova majka Nada živjela je sama u staroj kući na selu.
Imala je penziju, baštu i nekoliko kokošaka. Nije imala mnogo, ali nikada nije govorila da joj nešto nedostaje.
Sve dok jednog dana, poslije četiri godine našeg braka, nije rekla:
„Milice, možeš li mi svakog mjeseca dati 50 maraka?“
Iznenadila sam se.
„Naravno. Treba li vam za lijekove?“
„Ne pitaj. Ako možeš — možeš.“
Njen odgovor mi se nije dopao.
Aleksandru nisam ništa rekla.
Svakog prvog u mjesecu stavila bih 50 maraka u kovertu i odnijela joj.
Nada bi uzela novac, stavila ga u džep kecelje i rekla:
„Hvala.“
Tako je prošla godina.
Pa druga.
Pa treća.
Jednog dana izgubila sam posao.
Aleksandrova plata jedva je pokrivala kredit, račune i potrebe naše dvije djevojčice.
Prvog u mjesecu nisam otišla kod Nade.
Sutradan me je nazvala.
„Milice, zaboravila si nešto.“
Znala sam na šta misli.
Bila sam povrijeđena.
„Nisam zaboravila. Ostala sam bez posla.“
Nastala je tišina.
„Dobro“, rekla je i prekinula vezu.
Pomislila sam:
Zar je moguće da joj je tih 50 maraka toliko važno?
Naredna tri mjeseca nisam joj dala ništa.
Kada sam pronašla novi posao, ponovo sam počela.
Ali naš odnos više nije bio isti.
U meni je ostala gorčina.
Godinama sam joj davala novac.
Nikada nisam pitala za šta ga troši.
A ona nikada nije objasnila.
Prošlo je ukupno devet godina.
Nada se razboljela.
Posljednjih nekoliko mjeseci uglavnom je ležala.
Jednog dana pozvala me je da sjednem pored nje.
„Milice, jesi li ljuta na mene?“
Znala sam na šta misli.
„Nisam.“
„Jesi.“
Ćutala sam.
Nada se nasmiješila.
„Dobro. Imaš pravo.“
Pomislila sam da će mi konačno objasniti zašto je tražila novac.
Nije.
Samo je rekla:
„Jednog dana ćeš razumjeti.“
Preminula je nekoliko sedmica kasnije.
Poslije sahrane Aleksandar, njegova sestra i ja sređivali smo kuću.
U spavaćoj sobi pronašli smo zaključan drveni ormar.
Ključ je bio u ladici pored kreveta.
Otvorili smo ga.
Na dnu je stajala velika metalna kutija.
Na njoj je bilo napisano:
„MILICA.“
Aleksandar me pogledao.
„Šta je ovo?“
Nisam znala.
Otvorila sam kutiju.
Unutra su bile koverte.
Desetine njih.
Na svakoj je bio datum.
Otvorila sam prvu.
Unutra — 50 maraka.
Drugu.
Isto.
Treću.
Ponovo 50.
Ruke su mi počele drhtati.
Bio je to novac koji sam joj davala svih tih godina.
Ali onda sam primijetila nešto čudno.
U kutiji je bilo mnogo više novca nego što sam joj ikada dala.
Na dnu je ležala sveska.
Otvorila sam je.
Nada je zapisivala svaki iznos.
Pored mojih 50 maraka svakog mjeseca stajalo je još:
„Ja dodala 50.“
Aleksandar je počeo računati.
Nada je svaki mjesec udvostručavala ono što sam joj davala.
U kutiji je bila i koverta sa pismom.
Na njoj je pisalo:
„Za moju snahu.“
Otvorila sam je.
„Milice,
znam da si se ljutila na mene.
Posebno onda kada si ostala bez posla.
Možda ćeš se još više naljutiti kada saznaš da mi tvoj novac nikada nije bio potreban.“
Zastala sam.
Nastavila sam čitati.
„Kada si se udala za mog sina, čula sam te kako jednom govoriš svojoj majci da želiš jednog dana otvoriti malu cvjećaru.
Godine su prolazile.
Došla su djeca, kredit, računi i obaveze.
Prestala si govoriti o cvjećari.“
Suze su mi već tekle.
„Znala sam da, ako ti kažem da štediš, uvijek će se pojaviti nešto važnije.
Cipele za djecu.
Račun.
Registracija automobila.
Pokvaren frižider.
Zato sam tražila 50 maraka.
Ne za sebe.
Za onu djevojku koja je nekada imala svoj plan.“
Pogledala sam Aleksandra.
Ni on nije znao ništa.
Nastavila sam:
„Svakoj tvojoj koverti dodavala sam svojih 50.
Kada si izgubila posao, nazvala sam te i rekla da si nešto zaboravila.
Znam da sam te povrijedila.
Ali nisam zvala zbog novca.
Htjela sam čuti hoćeš li mi konačno reći da ti je teško.“
Spustila sam pismo.
Sjetila sam se njenog kratkog:
„Dobro.“
Tada sam mislila da je ljuta.
U pismu je objasnila:
„Kada si rekla da si ostala bez posla, naredna tri mjeseca u kutiju sam stavljala i tvojih i svojih 50 maraka.“
Počela sam plakati.
Na kraju je napisala:
„Ako još uvijek želiš cvjećaru, pokušaj. Ako je više ne želiš, potroši novac na nešto drugo. Samo te molim da barem jednom nešto izabereš zato što to želiš ti, a ne zato što je potrebno svima oko tebe.“
Godinu dana kasnije iznajmila sam mali lokal.
Nije bio ništa posebno.
Dvadesetak kvadrata, jedan izlog i stari drveni pult.
Na dan otvaranja Aleksandar me pitao:
„Kako će se zvati?“
Već sam odlučila.
Iznad vrata stavili smo malu tablu:
„NADIN CVIJET.“
Prvu mušteriju tog jutra nikada neću zaboraviti.
Bila je starija žena koja je kupila jednu ružu.
Pitala me:
„Za koga je radnja dobila ime?“
Pogledala sam prema fotografiji na polici iza pulta.
Na njoj je Nada sjedila u svojoj bašti i držala buket cvijeća.
Odgovorila sam:
„Po ženi za koju sam godinama mislila da mi uzima 50 maraka. A zapravo mi je čuvala san dok sam ja bila previše zauzeta da ga se sjetim.“
