Preselio sam se u manji stan. Stan je bio lepo namešten, čist i odmah mi se svideo. Gazda – čovek oko 60-ak godina, delovao je sasvim normalno, čak i ljubazan.
Prvih par nedelja je sve bilo u redu. Ali jedne večeri, slučajno sam oborio jednu policu iznad ormarića. Dok sam vraćao sve na mesto, primetim malu rupu iza ogledala. Pomerio sam ogledalo i iza njega – mala kamera, pažljivo ušuškana i povezana tankim kablom.
Osetio sam jezu, srce mi je lupalo kao ludo. Odmah sam nazvao gazdu.
„Gospodine, pronašao sam kameru iza ogledala u kupatilu. Želite li mi nešto objasniti?“
Nastao je muk. A onda je potpuno mirnim glasom rekao:
„Nemoj ništa da diraš. Dolazim.“
Od načina na koji je to izgovorio prošli su me trnci. Nisam nameravao da ga čekam sam. Fotografisao sam kameru i mesto na kojem sam je pronašao, uzeo telefon, ključeve i izašao ispred zgrade.
Posle petnaestak minuta gazda je stigao. Čim me je ugledao, pitao je:
„Jesi li gledao gde vodi kabl?“
Rekao sam da nisam.
Ušli smo zajedno u stan. Skinuo je ogledalo, pogledao kameru i odjednom mu se promenio izraz lica.
„Ovo nije moja kamera“, rekao je.
Mislio sam da pokušava da se izvuče, ali onda je otvorio mali servisni otvor u hodniku kroz koji je prolazio kabl. Pratili smo ga sve do zida koji je moj stan delio sa susednim.
Tamo je kabl nestajao kroz malu, skoro neprimetnu rupu.
Gazda me je pogledao i tiho rekao:
„Susjedni stan je već nekoliko meseci prazan.“
Odmah smo pozvali policiju.
Kada su policajci stigli, otvorili su susedni stan. Unutra nije bilo nameštaja, ali u jednoj sobi pronašli su sto, nekoliko monitora i uređaj za snimanje.
Najgore je tek usledilo.
Na uređaju nisu bili samo snimci mog kupatila. Postojali su folderi sa datumima koji su počinjali godinama pre nego što sam se ja uselio.
Tada je gazda potpuno prebledeo.
Pre mene su u tom stanu živeli mnogi podstanari.
Policija je odnela opremu i pokrenula istragu, a ja sam iste večeri spakovao stvari i otišao kod prijatelja.
Nikada se više nisam vratio da živim u taj stan.
Od tada, kad god iznajmljujem smeštaj, prvo pogledam ogledala, ventilacione otvore i sve neobične rupice po zidovima.
Jer tog dana sam shvatio nešto što ranije nikada nisam ni pomislio – ponekad najveća tajna jednog stana nije ono što vidiš kada uđeš, već ono što je neko pažljivo sakrio iza zida.
data-nosnippet>




