data-nosnippet>
Nakon Safijine smrti, dok su rođaci pregledavali kuću i praznili stare ormare, Salih je zamoljen da pomogne oko njezinih stvari. Na stolu u kuhinji ostala je limena kutija puna uredno složenih, izblijedjelih kuverti.
Radoznalost, pomiješana s godinama sumnje, prevladala je. Salih je uzeo jednu kuvertu, pažljivo je otvorio i izvukao list papira. Nije bilo njemačkih maraka, niti je pisalo ono što je on mjesecima čitao pred njezinim toplim pećima. Na papiru nije bio Adnanov rukopis.
Bila su to pisma koja je pisao sam Salih. Zapravo, u kutiji su se nalazile prazne stranice ili stare novinske izreze koje je on sam donosio i, izmišljajući riječi utjehe, čitao stariji ženi da joj lakše prođu usamljeni zimski dani. Shvatio je da je zapravo on bio taj koji je godinama pisao te riječi – ne iz Njemačke, već iz vlastitog srca, želeći joj dati nadu koju joj sin odavno više nije mogao pružiti.
U tom trenutku, gledajući u gomilu složenih kuverti, Salih je shvatio da Safija možda nikada nije ni bila prevarena. Možda je cijelo vrijeme znala istinu, ali joj je bilo lakše vjerovati u privid da je netko ipak čuva, nego priznati da je ostala potpuno sama pod snijegom Vlašića.
