Tjedni su prolazili, a siječanj je donio nezapamćenu studen. Vjetar je zavijao oko starih drvenih prozora, a mraz je crtao neprobojne uzorke po staklu. U kući se sve više štedjelo: grijala se samo kuhinja i dječja soba, a u Marinoj sobi zrak je postajao sve oštriji.
Svake večeri, čim bi se svjetla ugasila i kuća utihnula, Mara bi na prstima ustajala iz kreveta. Ogrnuta tankim vunenim šalom, nosila bi po dva suha cjepanica u dječju sobu i tiho ih spuštala u drveni sanduk. Zatim bi se vratila u svoju sobu, pokrila s dva teška popluna i uvukla glavu pod jastuk, čekajući san koji je zbog hladnoće u kostima dolazio sve teže. Unuci su se ujutro budili u toplome, diveći se kako njihova vatra tako dugo drži žar, nesvjesni da je svaka iskra plaćena bakinim dahom.
Jednog jutra krajem siječnja, studen je probila sve pukotine na zidovima. Davor je ustao ranije nego inače, naježen od ledene tišine koja je vladala kućom. Krenuo je naložiti vatru u kuhinji, no primijetio je da su vrata bakine sobe poluotvorena. Iz sobe nije dopirao nikakav zvuk, niti pucketanje drva.
Kada je ušao, zatekao je prizor koji mu je zaledio krv u žilama. Peć u kutu bila je potpuno hladna, vratašca odškrinuta, a unutra samo sivi, davno ugašeni pepeo. Drveni sanduk pored nje bio je prazan do posljednje trijeske. Pogled mu je pao na pod pokraj kreveta — bakine pohabane papuče stajale su uredno složene, točno ondje gdje ih je ostavila prije nego što se uvukla pod ledene pokrivače.
Luka i Ema dotrčali su za ocem, noseći u rukama naramak drva koji su pronašli u svojoj sobi, spremni naložiti bakinu peć. No kad su vidjeli oca kako nepomično stoji na koljenima pokraj kreveta i jeca u tišini, shvatili su. Baka više nije osjećala hladnoću.
Na malom stolu pokraj kreveta, ispod prazne šalice za čaj, stajao je komad papira istrgnut iz školske bilježnice. Nespretnim, staračkim rukopisom pisalo je samo:
„Čuvajte djecu da im ne zebu prsti. Meni je napokon toplo.“
