Samo ga je pogledala pravo u oči i mirno rekla:
„Jeste li završili?“
U kancelariji je nastala potpuna tišina.
Šef je očekivao da će se rasplakati ili početi izvinjavati, kao mnogi prije nje.
Umjesto toga, otvorila je laptop.
„Pošto ste sve ovo rekli pred kolegama, mislim da je pošteno da i oni čuju moj odgovor.“
Izvadila je nekoliko odštampanih papira.
Tokom prethodnih nedjelja zapisivala je svaki njegov ispad: datume, vrijeme, svjedoke i poruke koje joj je slao poslije radnog vremena.
Šef se nasmijao.
„I šta misliš da ćeš s tim?“
Ona je odgovorila:
„Ništa posebno. Već sam sve poslala upravi.“
U tom trenutku otvorila su se vrata.
Ušla su dva čovjeka iz centrale i žena iz ljudskih resursa.
Šefu je nestao osmijeh sa lica.
Ispostavilo se da se na njega godinama žalilo više zaposlenih, ali niko nije imao dovoljno dokaza. Ona je za samo dva mjeseca prikupila gotovo sve što im je nedostajalo.
Pozvali su ga na razgovor i udaljili iz kancelarije.
Svi smo bili oduševljeni.
Ali onda je žena iz ljudskih resursa prišla novoj kolegici i rekla:
„Vrijeme je da im kažeš ko si zapravo.“
Pogledali smo je zbunjeno.
Ona je skinula karticu pripravnika i stavila na sto drugu službenu legitimaciju.
Nije došla kod nas slučajno.
Nije čak ni bila obična pripravnica.
Centrala ju je poslala nakon niza anonimnih prijava da iznutra provjeri šta se zaista događa u našem odjelu.
A kada je rekla KO je podnio prvu anonimnu prijavu protiv šefa, cijela kancelarija je ostala bez riječi…
