Osam mjeseci kasnije, slučajno sam vozio pored tog restorana i vidio je kako izlazi držeći za ruku drugog muškarca.
Prvo sam pomislio da me vara.
Zaustavio sam auto malo dalje i krenuo prema njima. Ali prije nego što sam stigao, iz restorana je istrčao isti konobar koji me upozorio na našem prvom dejtu.
Čim me ugledao, rekao je:
„Napokon si shvatio.“
„Šta treba da shvatim?“
Pokazao je prema muškarcu koji je bio sa mojom djevojkom.
„Ti nisi prvi.“
Krv mi se sledila.
Konobar mi je objasnio da je djevojka posljednjih godinu dana redovno dolazila u isti restoran sa različitim muškarcima. Uvijek bi naručivala skupa jela, a zatim bi pričala gotovo identičnu priču o sebi.
„Zašto mi to nisi odmah rekao?“
„Pokušao sam. Nisam smio pred njom praviti scenu.“
Prišao sam djevojci.
Kada me ugledala, problijedjela je.
„Ko je on?“ pitao sam pokazujući prema muškarcu.
Ali prije nego što je stigla odgovoriti, muškarac me pogledao i rekao:
„Čekaj… ti si njen dečko?“
Pogledali smo jedan drugog.
I njemu je govorila isto.
Da je slobodna.
Da traži ozbiljnu vezu.
Da želi budućnost sa njim.
Djevojka se okrenula i pokušala otići, ali konobar joj je stao na put.
„Mislim da je vrijeme da im kažeš zbog čega stvarno biraš muškarce koji dolaze ovdje.“
Tada je iz džepa izvadio nekoliko starih računa iz restorana.
Na svakom je bilo zaokruženo prezime osobe koja je platila karticom.
Među njima je bilo i moje.
„Šta je ovo?“ pitao sam.
Konobar je spustio glas:
„Ona nije slučajno upoznala nijednog od vas.“
A kada mi je objasnio šta povezuje sva prezimena sa tih računa, shvatio sam zašto mi je još na prvom sastanku napisao samo dvije riječi:
„Pazi se.“
