Ta žena je bila na televiziji, okružena policijom i novinarima.
U prvi mah nisam razumjela šta gledam. Na ekranu je pisalo da je nekoliko sati ranije bila svjedok ozbiljnog incidenta u jednom restoranu i da policija pokušava utvrditi šta se dogodilo.
Odmah sam ponovo pokušala da je nazovem.
Telefon je bio isključen.
U tom trenutku dječak se probudio i došao u dnevnu sobu.
Kada je ugledao majku na televiziji, samo je rekao:
„Opet je otišla tamo.“
Zaledila sam se.
„Kako misliš opet?“
Dječak je otišao u svoju sobu i donio malu kutiju koju je skrivao ispod kreveta.
Unutra su bile fotografije njegove majke sa nepoznatim muškarcem, nekoliko računa iz istog restorana i ključ.
„Mama mi je rekla da ovo nikome ne pokazujem“, rekao je.
Nisam znala šta da radim.
Oko četiri ujutro začula sam ključ u vratima.
Ona je ušla blijeda i vidno potresena.
Čim je vidjela otvorenu kutiju na stolu, zastala je.
„Odakle ti ovo?“
Rekla sam joj da mi je dječak pokazao.
Sjela je i nekoliko trenutaka ćutala.
„Nisam ti rekla cijelu istinu o tome gdje idem uveče.“
Pokazala sam joj fotografiju muškarca.
„Ko je on?“
Počela je da plače.
„To je otac mog sina.“
Ostala sam zbunjena jer sam vjerovala da je dječakov otac odavno mrtav.
Ali onda je iz torbe izvadila dokument koji je te noći dobila od policije.
Kada sam pročitala ime na njemu, shvatila sam da čovjek sa fotografije nije bio samo dječakov otac.
Bio je neko koga sam i ja veoma dobro poznavala…
