data-nosnippet>
…sve ono što sam joj nekada pomogla da dobije.
Na zidovima su bile fotografije iz bolnice, nalazi, zahvalnice ljekarima i jedna velika fotografija nas dvije iz mladosti.
Na polici je stajala koverta sa mojim imenom.
„Šta je ovo?“ pitala sam.
Počela je plakati.
„Novac koji ti dugujem.“
Otvorila sam kovertu. Unutra nije bilo 6.000 dolara.
Bilo je mnogo više.
„Šta si uradila?“
Objasnila mi je da je liječenje uspjelo, ali da je poslije toga godinama živjela veoma teško. Otišla je u drugi grad, radila sve što je mogla i nije željela da mi se javi dok ne bude sposobna da vrati dug.
„Zašto si nestala? Mogla si samo reći da nemaš.“
„Bilo me je sramota. Ti si tada dala gotovo sve što si imala da bih ja ostala živa.“
Pokazala mi je malu kutiju.
U njoj su bile potvrde o uplatama.
Godinama je svakog mjeseca odvajala dio plate, dok nije skupila mojih 6.000 dolara. Ostatak je dodala kao zahvalnost.
Nisam htjela uzeti više od onoga što sam joj dala.
„Ovo nije bila investicija. Pomogla sam ti jer si mi bila prijateljica.“
Tada me je zagrlila.
„A ja sam devet godina mislila da me mrziš.“
„Mrzila sam samo što nisam znala jesi li živa.“
Obje smo zaplakale.
Uzela sam svojih 6.000 dolara, a ostatak smo zajedno poklonile ženi iz njenog grada koja je upravo započinjala teško liječenje.
Tog dana sam shvatila da prijateljica nije pobjegla od mene.
Pobjegla je od osjećaja da mi duguje život.
Devet godina sam mislila da sam izgubila i novac i prijateljicu. Kada sam otvorila njena vrata, shvatila sam da mi se vratilo nešto mnogo vrednije od 6.000 dolara.
