…spavaću sobu.
Stao je na vratima, pogledao me i odmah shvatio šta pokušavam.
„Čekaj, moramo prvo razgovarati.“
Nisam očekivala takvu reakciju.
„Zar ti se ne sviđam?“
Nasmijao se.
„Sviđaš mi se više nego što misliš. Upravo zato ne želim da napravimo glupost.“
Sjela sam pored njega.
„Kakvu glupost?“
„Ti si mi najbolja prijateljica. Ako je ovo samo trenutak, sutra možemo izgubiti sve što imamo.“
Priznala sam mu da me već mjesecima privlači i da sam ga upravo zato pozvala.
Tada je i on priznao da već dugo osjeća isto, ali se plašio da mi kaže.
„Pa šta ćemo sada?“ pitala sam.
„Izaći ćemo na pravi sastanak.“
Počela sam se smijati.
„Pozvala sam te u spavaću sobu, a ti mene vodiš na večeru?“
„Da. Ako ovo treba da bude nešto ozbiljno, želim da počne kako treba.“
Te večeri nismo prešli granicu. Ostali smo u dnevnoj sobi do kasno i pričali kao nikada ranije.
Dva dana kasnije izašli smo na večeru.
Bilo je neobično. Poznavala sam ga godinama, a ipak sam prvi put bila nervozna pored njega.
Na kraju večeri me poljubio.
Tada sam shvatila da ono što osjećam nije bila samo prolazna privlačnost.
Narednih mjeseci postali smo nerazdvojni.
Ali onda se javio moj bivši dečko.
Poslao mi je poruku i tražio da se vidimo.
Ispričala sam prijatelju, sada već dečku, sve.
„Hoćeš li otići?“ pitao je.
„Ne.“
„Zašto?“
„Zato što prvi put imam nešto što ne želim da pokvarim.“
Nasmijao se.
Godinu dana kasnije ponovo smo sjedili u istoj dnevnoj sobi.
„Sjećaš li se šta si pokušala one večeri?“ zadirkivao me.
„Nažalost.“
„Znaš li koliko mi je bilo teško da kažem da stanemo?“
„Mislila sam da me odbijaš.“
„Nisam te odbijao. Samo nisam želio jednu noć ako postoji mogućnost da te imam mnogo duže.“
Pogledala sam ga i nasmijala se.
Tada je iz džepa izvadio malu kutijicu.
Ostala sam bez riječi.
„Pa“, rekao je, „hoćeš li sada konačno sa mnom u onu spavaću sobu?“
„Zašto?“
Otvorio je kutijicu.
Unutra je bio prsten.
„Jer bih volio da od večeras planiramo da nam jednog dana bude zajednička.“
data-nosnippet>




