data-nosnippet>
Postupci američkog predsjednika u odnosu na Srbiju izazvali su snažan potres u regionalnim odnosima i iz temelja promijenili raspored političkog i energetskog utjecaja na zapadnom Balkanu. Ovakav razvoj događaja direktno potkopava dosadašnju poziciju Moskve u ovom dijelu Evrope, dok se kao najveći dobitnik novonastale situacije profilira mađarski premijer Viktor Orban, Vučićev neposredni susjed i dugogodišnji politički saveznik.
Ugledni njemački list Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) objavio je analitički tekst pod naslovom „Tramp razotkriva Vučićevu iluziju moći“, u kojem autor Andreas Mihm detaljno razmatra posljedice prinudnog razdvajanja vlasničke strukture Naftne industrije Srbije (NIS). Mihm taj proces opisuje kao ozbiljan udarac za, kako navodi, „prividno snažnog predsjednika Srbije“ Aleksandra Vučića.
Na početku analize autor podsjeća da Donalda Trumpa u međunarodnim krugovima prati reputacija političara koji često započinje agresivnom retorikom, ali se potom povlači. Ipak, naglašava da postoje situacije u kojima američki predsjednik ne odustaje, što potvrđuje i primjer Srbije:
“Trump itekako misli ozbiljno. To prije svega osjećaju slabi protivnici, poput otetog predsjednika Venezuele. Drugi primjer je Srbija sa svojim samo prividno snažnim predsjednikom Aleksandrom Vučićem. Dugo je izgledalo kao da će beogradski vlastodržac moći izbjeći zahtjeve Washingtona. No na kraju je morao popustiti, i to bez slanja američke armade u Jadran. Bilo je dovoljno da Washington još jednom ne suspendira sankcije protiv najveće energetske tvrtke NIS. Suočen s energetskom krizom i ugroženim snabdijevanjem gorivom svojih ionako uznemirenih građana, Vučić je pokleknuo pred Trumpovom prijetnjom koja je postala vrlo stvarna. Jer američkom predsjedniku je ruski većinski udio u NIS-u već dugo bio trn u oku, baš kao što Trump nastoji ograničiti i druge ruske energetske interese. Tu spadaju ograničavanje ruskog izvoza nafte u Indiju, sankcije protiv Gazproma ili prisilna prodaja poslovanja Lukoila američkom investicijskom fondu Carlyle.”
FAZ dalje ističe da američko miješanje u unutrašnje energetske tokove Srbije ima dalekosežne posljedice po cijeli region. Slabljenje ruskog prisustva na Balkanu, prema ocjeni autora, otvara prostor novim akterima, a najviše koristi iz toga izvlači Budimpešta.
“Dobitnik nove energetske podjele karata je Vučićev susjed: mađarski premijer Viktor Orban. Energetski koncern MOL iz Budimpešte, koji je pod njegovim utjecajem, trebao bi postati novi većinski vlasnik NIS-a, ako Amerikanci daju saglasnost – a za sada sve ukazuje na to. MOL i dalje dobiva plin i povoljnu naftu iz Rusije. S NIS-om u portfoliju Mađari bi dominirali tržištem nafte na zapadnom Balkanu. Investitori s tim povezuju velika očekivanja. Od kada su se pojavile prve glasine o preuzimanju, cijena dionica MOL-a porasla je za trećinu.”
U tekstu se dodatno problematizira Orbanova politička pozicija unutar Evropske unije. Mađarski premijer, kojeg FAZ opisuje kao „neliberalnog“, održava bliske odnose i s Trumpom i s Vladimirom Putinom, te se otvoreno protivi inicijativama EU koje imaju za cilj slabljenje ruskog ekonomskog i energetskog utjecaja. Upravo zbog takvog kursa, Orban se suočava s rastućim nezadovoljstvom unutar Unije.
Kao ilustracija tog otpora navodi se činjenica da su Španija i Rumunija blokirale pokušaje mađarskih investitora da preuzmu kompanije u strateškim sektorima poput željeznica i energetike. Njemački energetski gigant Eon bio je prisiljen odgoditi predaju svoje rumunske podružnice, upravo zbog političkih tenzija vezanih za Budimpeštu. Ipak, prema ocjeni FAZ-a, potencijalno preuzimanje NIS-a predstavlja ogroman politički i ekonomski uspjeh za Orbana. Time bi Rusija, makar indirektno, zadržala snažnu ulogu kao dobavljač energenata, dok bi Mađarska dodatno ojačala svoju poziciju u regionu.
List također podsjeća da Budimpešta planira pred Evropskim sudom pravde osporiti inicijative EU koje se odnose na zabranu uvoza ruskih energenata. Istovremeno se ističe da će se u Mađarskoj održati izbori prije donošenja sudske odluke, te da će rezultati aprilskog glasanja imati direktan utjecaj na to u kojoj mjeri će države centralne Evrope nastaviti finansirati ruske vojne aktivnosti kroz kupovinu energenata.
Posebna pažnja posvećena je i ulozi Aleksandra Vučića u ovom složenom političko-energetskom nadmetanju. Autor ističe ironičan obrt u kojem se srbijanski predsjednik, oslanjajući se na Orbana, zapravo približava Evropskoj uniji:
“Unatoč Orbanovoj distanci prema EU-u, ironičan je obrt da Vučićevo oslanjanje na Orbana znači približavanje Europskoj uniji, čija pravila vrijede i za MOL. Jedan potez pera iz Washingtona vratio je vlastodršca u Beogradu, koji je sebe vidio kao ravnopravnog s predsjednicima Rusije i Kine, u stvarnost: Vučić je vladar male zemlje s usporenim privrednim rastom, ranjivim pravosudnim sistemom i stanovništvom koje mu se toliko snažno suprotstavlja da je morao obećati izvanredne izbore.”
U završnici analize naglašava se da se Srbija još od 2012. godine nalazi u svojevrsnoj čekaonici za članstvo u Evropskoj uniji te da, kao najvažnija država zapadnog Balkana, ima poseban značaj za stabilnost regije. Autor smatra da bi Brisel morao snažnije insistirati na saradnji s političkim akterima koji su iskreno posvećeni evropskom putu. Sa sadašnjim rukovodstvom u Beogradu, zaključuje se, takva perspektiva djeluje sve neizvjesnije, jer je Aleksandar Vučić, prema ovoj procjeni, izgubio i povjerenje građana Srbije i politički kapital koji mu je godinama pružala Evropa, prenosi Deutsche Welle.
