Na današnji dan prije tačno 30 godina, 28. augusta 1995. godine, srpska granata ispaljena sa položaja oko grada pala na prepunu sarajevsku pijacu Markale i u trenutku prekinula 43 života.
Više od 80 građana ranjeno je u krvavom napadu koji je ušao u historiju kao “drugi masakr na Markalama” – jedan od najtežih i najsurovijih zločina počinjenih nad civilima u opsjednutom glavnom gradu Bosne i Hercegovine.
Tog jutra ljudi su, uprkos granatiranju i snajperima, pokušavali živjeti normalno – kupovati povrće, voće, ono što se uspjelo donijeti u grad pod opsadom. Život pod granatama bio je svakodnevica, ali građani su tražili slamku normalnosti, nadajući se da će preživjeti još jedan dan. Tog jutra, u samo nekoliko sekundi, ta nada je pretvorena u krvavi užas.
Eksplozija je razorila pijacu, ostavljajući prizor koji svjedoci i preživjeli nikada nisu mogli izbrisati iz pamćenja. Tijela su ležala među prevrnutim tezgama, krikovi ranjenih odjekivali su ulicama. Hitna pomoć i građani koji su se tu zatekli pokušavali su učiniti nemoguće – pružiti pomoć u uvjetima bez dovoljno lijekova, bez sigurnosti i pod stalnim strahom od novih granata.
Zločin koji je promijenio tok rata
Drugi masakr na Markalama nije bio samo strašan udarac za Sarajevo, nego i prelomni trenutak u ratu u Bosni i Hercegovini. Snimci krvave pijace obišli su svijet i još jednom podsjetili međunarodnu zajednicu na realnost koju su Sarajlije živjele gotovo četiri godine – opsadu koja je trajala od aprila 1992. do februara 1996. godine, najdužu u modernoj historiji Evrope.
Ovaj zločin bio je direktan povod za odlučniju intervenciju NATO-a. Već 30. augusta, svega dva dana nakon masakra, započela je operacija “Namjerna sila” (Deliberate Force), najintenzivnija vojna akcija NATO-a do tada, usmjerena na vojne ciljeve Vojske Republike Srpske. Taj odgovor značajno je ubrzao kraj rata, a Markale su tako, na tragičan način, postale simbol trenutka kada svijet više nije mogao ignorisati patnje Sarajeva.
Cilj granatiranja Markala, kao i mnogih drugih civilnih objekata tokom opsade Sarajeva, nije bio vojni. Meta je bila civilna svakodnevica, sama nada da život u gradu može postojati uprkos opsadi. Gađanjem pijace – mjesta gdje ljudi dolaze po hranu, gdje se pokušava sačuvati tračak normalnosti – agresor je želio poslati poruku da sigurnog prostora nema, da je svaki izlazak iz kuće rizik i da se građani moraju osjećati bespomoćno.
Istovremeno, ovakav zločin imao je i širu političku poruku. U trenutku kada su diplomatski pritisci na okončanje rata postajali sve jači, granata na Markalama bila je svojevrsna demonstracija sile, pokušaj da se pokaže kako Vojska RS i dalje može eskalirati i tako uticati na tok pregovora.
U suštini, to je bio nastavak iste strategije kojom je Sarajevo držano u obruču gotovo četiri godine – slomiti moral građana, natjerati ih da napuste grad ili da prihvate poraz.
