Na današnji dan, prije 33 godine, specijalne srpske vojne formacije koje je predvodio zločinac Milan Lukić, počinile su brutalan zločin nad Bošnjacima u Višegradu.
U kući Mehe Aljića na Bikavcu živi su spaljeni 72 bošnjačka civila uglavnom žene, djeca i stariji. Zločin na Bikavcu izvršen je svega 13 dana nakon “žive lomače” u Pionirskoj ulici 14. juna 1992. godine.
Ključni svjedok
– Krvoločne zločinačke zvjeri, očigledno nezadovoljne obimom i monstruoznošću zločina spaljivanja u Pionirskoj ulici, planirali su, pripremili i organizirali drugi, po obimu i monstruoznosti najmasovniji i najokrutniji zločin na Bikavcu s namjerom potpunog ostvarenja veliko državnog, genocidnog i zločinačkog projekta stvaranja etnički čistih srpskih teritorija – ističe prof.dr. Ermin Kuka, naučni savjetnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.
Najmlađe žrtve ovog zločina su djeca Esada Tufekčića, jednogodišnji Ensar i petogodišnja Elma. Jedina preživjela je Zehra Turjačanin, koja je bila ključni svjedok na suđenju u Haškom tribunalu, ne samo u smislu dokumentiranja zločina, već i njegovog procesuiranja i presuđivanja.
– Zehra je doživjela da joj pred očima budu živi spaljeni članovi porodice i drugi ljudi – kaže Kuka.
Zanimljivo je da za ovaj stravični zločin presuđen jedino ratni zločinac Milan Lukić, kojeg je Haški tribunal pravosnažno osudio, između ostalog i za učešće u ovom zločinu, na doživotnu kaznu zatvora. Neshvatljivo je i paradoksalno da do danas niko drugi nije presuđen za zločin ‘žive lomače’ na Bikavcu.
– Pretresno vijeće Haškog tribunala većinom glasova i s protivnim glasom sudije Pedra Davida nije utvrdilo, van razumne sumnje, da je istom zločinu prisustvovao i zločinac Sredoje Lukić – kaže Kuka.
Pripremljena klopka
Također, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je za navedeni zločin teretilo i zločinca Olivera Krsmanovića iz Višegrada, a Kuka ističe da je zanimljiva konstatacija Apelacionog vijeća Suda Bosne i Hercegovine, u Drugostepenoj presudi, gdje se navodi da “učešće i uloga optuženog Krsmanovića u cijelom događaju nije do kraja razjašnjena”.
Navodi i podatak da je na suđenju zločincu Mitru Vasiljeviću, optužba u vezi sa zločinom na Bikavcu na zahtjev tužioca od 12. jula 2001. godine povučena.
– Potpuno je i nedvosmisleno jasno kako ovaj zločin, pomno planiran, pripremljen i organiziran, nije mogao u djelo provesti isključivo zločinac Milan Lukić. Svjedoci zločina su potvrdili da su pripadnici njegove specijalne vojne formacije defilovali kroz naselje, zarobljavali žrtve i dovodili u već pripremljenu klopku u kući Mehe Aljića, a zločinac Lukić je govorio da mu dovedu što više Muslimana kako bi ih spalio – kaže Kuka.
Danas, 33 godine nakon ovog zločina niko od komšija bosanskih Srba, ne želi kazati ko je još učestvovao u ovom strašnom zločinu, niti želi kazati gdje se nalaze posmrtni ostaci žrtava nakon njihova spaljivanja.
– Tvrdokorno prikrivanje, šutnja, skrivanje u sebi i od sebe je definitivno odlika svih bosanskih Srba u Višegradu koji nešto o tome znaju. Pitanje je da li će ikad biti razbijen taj sramni zid i zavjet šutnje. Smatram da više nema smisla pozivati ih na to, jer se godinama prave kako ne čuju te pozive. Međutim, trebaju znati da izostanak takvog stava, suosjećanja, traženja oprosta i pomirenja neće biti razlogom prestanka i nestanka našeg svjedočenja i pamćenja ovog, ali i svih drugih zločina nad Bošnjacima u Višegradu. Ovaj i slični zločini su urezani u pamćenje i adekvatno dokumentirani, kao izvor i opomena za buduće generacije – kategoričan je prof.dr. Ermin Kuka.
