Ako bi radnju legendarne britanske serije “Mućke” premjestili u BiH, glavni likovi bili bi braća Tarik i Mirnes Fatić – vlasnici Bijele Tehnike Hadžići. Kroz domišljat marketing i prepoznatljivu lokaciju na relaciji Sarajevo-Mostar, već su se “uvukli” u memoriju ljudi, a svoju priču sada dijele za Klix.ba.
Gotovo da nema osobe koja nije čula za popularni britanski sitcom “Mućke” (engl. “Only Fools and Horses”), priču o dva brata iz radničke klase, čiji je san da se obogate baveći se sitnim švercom i raznim “poslovima”.
Međutim, dok je originalna radnja smještena u zabačenom dijelom Londona Peckhamu, mnogi nisu ni slutili da se slična takva priča odvija i mnogo bliže nama – nadomak glavnog grada BiH.
Život braće Tarika i Mirnesa Fatića, vlasnika Bijele Tehnike Hadžići, po mnogo čemu podsjeća na priču legendarnih Del Boya i Rodneya Trottera. No, za razliku od TV dvojca čiji su planovi uglavnom završavali fijaskom, ovi momci pronašli su način da svoje “mućke” pretvore u uspješnu poslovnu priču.
Ono što se krije iza vrata Bijele Tehnike Hadžići, pokazatelj je kako nas snaga volje i snalažljivost mogu daleko odvesti. Naravno, uz dozu humora, koji je bio neizostavan i prilikom naše posjete.
Kad smo stigli ispred poslovnice, prizor nas je vratio u neke od najlegendarnijih epizoda “Mućki”. Dočekao nas je kultni automobil, nalik na Reliant Regal iz serije, kojeg su otac i dvojica braće na sve načine pokušavali pokrenuti. Kažu – čim ga upale, koristit će ga za dostavu mini kućanskih aparata.
Flaša benzina, kleme, guranje… Sve je podsjećalo na scene iz serije. No, vratimo se u prve epizode.
Sve je u računici (ili nije?)
Tarik, po zanimanju kuhar, i bivši policajac Mirnes, nisu krenuli u biznis s gotovim receptima za uspjeh. Zapravo, sve što su imali bili su volja, snalažljivost i spremnost da rizikuju.
“Kod nas su oduvijek bile računice. Za svaki posao – prvo napravimo računicu koliko smo zaradili, a onda započinjemo nešto. U međuvremenu potrošimo to što smo zaradili i ništa nam ne ostane. Uvijek je bio minus, nikad zelena grana” – ovaj jednostavan, a opet toliko iskren rezime, na sjajan način je dočarao duh naših sagovornika.
Kao što se dalo naslutiti, počeci nisu bili obećavajući. Kako bi “stali na svoje noge”, braća Fatić bavila su se svime što im je palo na pamet. Krenuli su s uzgojem i preprodajom suhih šljiva i povrća, zatim s ćurkama, a probali su prodavati i odjeću.
“Odradimo turu-dvije šljiva pa pređemo na krompir. Pa odradimo turu-dvije krompira pa pređemo na ćurke. To je bio početak. Tako smo poduzetni bili. Kao što to obično biva s ovim poslovima, svaki je bio osuđen na propast – dok nismo sasvim slučajno vidjeli šansu u bijeloj tehnici”, pričaju za Klix.ba.
U tim momentima, kažu, u Sarajevu niko nije gledao polovnu robu, dok se u Tuzli s njom itekako poslovalo.
“Tako smo počeli iz Tuzle dovlačiti po tri komada mašina sedmično. Malo-pomalo, za tri mjeseca napravili smo lager od 90 mašina. Ljudi s čaršije dolazili su kod nas i bilo je jasno da smo razvili ozbiljan posao. To je trajalo sve do dolaska UIO-a, kada su nam odvukli svu robu, jer nismo imali registrovanu firmu”, prisjećaju se kroz smijeh.
Ovaj trenutak koji se desio prije pet godina, kažu, bio je “lekcija”, nakon koje su odlučili registrovati prvu radnju u Binježevu.
“Bože, daj mi bogatstvo da dokažem da me neće pokvariti”
Baš kao i u seriji, međutim – nije to bio kraj “opcijanja”. Uporedo s bijelom tehnikom, dva brata počela su raditi i s odjećom, otvorivši šest radnji po Sarajevu i okolici.
“Dovlačili smo tonu i po odjeće iz Njemačke sedmično. U decembru te godine, otišli smo po skafandere. Kad nas je na autoputu zaustavila policija zbog tehničkog pregleda i pretovara, shvatili smo da su nam podvalili robu. Iz kartona su ispali kupaći kostimi, haljine, šorcevi, bretelice… Da smo u Miamiju – ne možeš to prodati. Tada smo vrištali, što od plača, što od smijeha”, prepričali su nam samo jednu od svojih anegdota, za koju kažu da ih je opametila.
Vrijednosti kojima ih je podučio otac, braća Fatić utkali su i u odnos prema zaposlenicima. Gledaju ih kao dio porodice, što pokazuju i djelima. Stipendiranjem mladih iz srednjih škola, pružaju priliku za dodatnu zaradu ili stalno zaposlenje, a dodatno ih motivišu plaćanjem vozačkih ispita ili drugih potrepština.
Ostali su zapamćeni i kroz brojne humanitarne akcije, pokazavši svoju nesebičnu stranu i posvećenost prema zajednici, ali i onima kojima je to najpotrebnije.
Pitali smo ih i kako vide sebe za pet godina.
“Nemamo planove. Samo nam daj mogućnosti i mi ćemo nešto napraviti. Većina velikih sistema voli planirati, međutim, dok se iskalkulišu strahovi i prepreke – planovi propadnu. Mi se jednostavno zaletimo glavom kroz zid. Ako prođe, prođe. Ako ne, idemo dalje. 90 posto toga je prolazilo, jer radimo s vjerom u sebe. Međutim, i ako ne uspijemo, onda to prevaziđemo uz pozitivan duh i nove ambicije. To je formula”, kaže Mirnes.
Za mlađe poduzetnike, njihova poruka je jasna. Mirnes tvrdi da je formula “hrabrost i bez straha”.
“Došla su čudna vremena. Svaki roditelj želi najbolje svojoj djeci. Ne daj mu da potone, ali pusti ga da se koprca, jer kad ispliva – to je to”, kaže on.
S druge strane, Tarik zaključuje: “Šta god da radiš, radi tako da budeš najbolji. Nemoj biti kopija, nemoj raditi polovično. Budi svoj. I – nikada ne odustaj.”
Kao što se može zaključiti, razgovor s braćom Fatić protekao je s puno smijeha, ali i s osjećajem divljenja u to kolika je moć zdravih ambicija i čovjekove volje.
Ako su Del Boy i Rodney simbol snalažljivosti i “mućki” britanske radničke klase, Mirnes i Tarik su njihova domaća, uspješnija verzija. Obični ljudi, koji su pametno iskoristili šansu, ali i dokaz da stvarni život nekad ima bolje scenarije od onih sa TV ekrana. Uostalom – ko se nije usudio, nije ni pobijedio.
