Na današnji dan 1910. godine, rođen je Šukrija Pandžo, jedan od najboljih bosanskohercegovačkih dječijih pisaca. U rodnom Ulogu kod Kalinovika završio je osnovno školovanje, učiteljsku školu u Mostaru, a književnost i francuski jezik na Višoj pedagoškoj školi u Beogradu.
Poeziju je počeo pisati još kao srednjoškolac, a mnogi ga svrstavaju, osim u dječije, i u zavičajne pisce, jer opisani događaji u njegovim djelima oslikavaju kraj u kojem je rođen i nostalgiju za djetinjstvom. U zavičaju je Šukrija nalazio poticaje i inspiraciju za pjesme i priče o dječacima i djevojčicama na njihovom trnovitom životnom putu.
Osnovne teme ovog pjesnika malih radosti i tuga, jesu djeca sa sela, njihovi prvi susreti s gradom, sumnje, nedoumice i strahovi od nepoznatog.
Osnivač emisije „Veselo veče“
Prije zaposlenja kao nastavnik u Sarajevu radio je kao učitelj i nastavnik u raznim seoskim školama, a bio je, 1947. godine, i direktor Bihaćke gimnazije. Sve to vrijeme bio je angažiran na poboljšanju školstva u Bosni i Hercegovini. Godine 1948., postao je urednik u Kulturnoj redakciji Radio Sarajeva, gdje je radio do penzioniranja. Jedan je od osnivača popularne humorističke emisije “Veselo veče”, kao i Udruženja književnika BiH.
Pandžo je proživio režime triju država: Austro-Ugarske, Kraljevine Jugoslavije i Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, ali njegova djela krasi specifičan izraz, koji se nije prilagođavao niti podilazio vlastodršcima. Prvenstveno mu je bilo stalo do njegovog intimnog univerzuma, do želje da se nametne isključivo skladnom i iskrenom pjesmom ili pričom. Slikovitom lakoćom pripovijedanja izražavao je privrženost zemlji, prirodi i ljudima, ostajući dosljedan i izvan vremena, vezujući se za zavičajne pejzaže i oživljavajući svijet djetinjstva viđen očima učitelja, đaka i roditelja. To najbolje potvrđuje njegova knjiga priča “Samo još kosovi zvižduću”, koja je obavezna lektira u osnovnim školama.
Titov orden zasluga za narod
I Pandžine novele su, poput pjesama, jednostavne, čitljive, s opisom življenja u bosanskohercegovačkom specifičnom ambijentu. Likovi u njegovim pričama često idu rubom nesreće koja im predstoji, kao teško promjenljiva životna sila.
Prateći teške sudbine svojih junaka, on je pretakao svoja osjećanja u riječi, tumačeći psihologiju mladih u dodiru s novim, njima nepoznatim svijetom, opisujući njihov veliki strah pred čudima tog realnog svijeta. Upravo zbog te Šukrijine fenomenalne vještine pripovijedanja života, njegova djela, zastupljena u dvadesetak knjiga raznih antologija i zbornika, pronašla su svoje mjesto u bosanskohercegovačkoj bogatoj književnoj riznici: „Pjesme“, „Razgovori“ – pjesme za djecu, „Ljudi smo“ – pripovijetke, „Samo još kosovi zvižduću“ – priče za djecu, „Bliže su postale zvijezde“ – pjesme za djecu, „Iznad gore vjetri zbore“ – pjesme za djecu, „Poezija“, „Zeleni strah“ – priče za djecu, „Na kraju puta“ – pripovijetke, „Dobro mi došli“ – pjesme za djecu, „List na putu“ – pjesme za djecu.
Dvostruki je dobitnik nagrade Udruženja književnika BiH, za zbirku pjesama „Razgovori“ (1954.) i zbirku priča „Samo još kosovi zvižduću“ (1961). Savjet RTV Sarajevo mu je, 10. aprila 1970. godine, dodijelio spomen-plaketu kao priznanje za dugogodišnji uspješni rad, a 1. juna iste godine Josip Broz Tito mu je dodijelio Orden zasluga za narod sa srebrenim zracima.
Velikan pisane riječi Šukrija Pandžo preminuo je 30. maja 1984. u Sarajevu.
