Srbija gori iznutra: Dok Vučić ide Putinu na noge studenti preuzimaju ulogu opozicije

U Beogradu više niko ne pita gdje je opozicija — jer je zamijenila ulica. I to ne više opozicioni lideri koji mjesecima glume front otpora, već studenti. Mladi. Neumreženi. Nepotkupljivi. Oni koji ne dolaze po procjenu političkih PR stručnjaka, već iz osjećaja stida i nemoći. A kad mladi počnu da se stide države — to je znak da država puca iznutra.
Protesti koje niko ne kontroliše
Niz masovnih protesta koji su obilježili posljednje mjesece u Srbiji nije više u rukama opozicije. Organizatori šetnji su se kompromitovali, učaurili, sveli na rutinu i — izgubili publiku. Umjesto njih, na ulice izlazi generacija koja Vučiću ne vjeruje, ali još manje vjeruje njegovim oponentima. To su studenti koji znaju da je pad nadstrešnice na univerzitetu simbol trule države, baš kao što je ćutanje institucija simbol nemoći, a politička trgovina opozicije dokaz da sistem više ne postoji.
Njihovi zahtjevi nisu ispisani na partijskim memorandumima, već na transparentima od čaršafa. I nisu to zahtjevi za nove izbore — već za novi sistem.
Opozicija koja se prodala za minut na RTS-u
Opozicija u Srbiji je danas najbolji saveznik Aleksandra Vučića. Ne po uvjerenju, već po nesposobnosti. Umjesto da artikuliše bijes naroda, ona ga kanalizuje — u ništavilo. Dok građani traže pravdu, opozicija trguje terminima na javnom servisu i zakulisnim dogovorima za izborne komisije. U trenutku kada bi trebalo da bude kičma otpora, ona je postala njegov amortizer.
I studenti to vide. Vide da nema ko da ih predstavlja osim njih samih. I zato izlaze. Ne zbog opozicije — već uprkos njoj.
Strah države od pametnih i mladih
Vučićev režim je najstabilniji kad je narod apatičan. Kad ljudi ne vjeruju ni vlasti ni opoziciji — vlast je sigurna. Ali kad se probudi nova generacija, koja ne nosi stranačke majice, koja ne traži funkcije, i koja zna više jezika od ministara — tada sistem paniči.
Zato se protesti studenata ignorišu. Ili pokušavaju diskreditovati. Vučić zna da ga ne mogu srušiti politički dinosaurusi sa TV duela — ali ga mogu uzdrmati oni koje ne kontroliše, koje ne razumije i koji mu se ne plaše.
Srbija bez narativa
Danas u Srbiji nema jasnog narativa. Vlast ne nudi budućnost — nudi stabilnost straha. Opozicija ne nudi alternativu — nudi slabiju verziju istog. A studenti? Oni nude pitanje: “Zašto još uvijek pristajemo na sve ovo?”
To pitanje je najopasnije pitanje u autokratiji.
Jer ono ne traži novog vođu — već kraj cijele igre.
Zaključak bez iluzije
Srbija danas nije pred izborom između Istoka i Zapada. Ona je pred izborom između prošlosti i budućnosti. Vučić je izabrao prošlost. Opozicija ćuti, jer se još nada da će dobiti nešto od sadašnjosti. A studenti izlaze na ulice — jer im niko nije ponudio budućnost.
I zato, ma koliko Brisel bio daleko, i ma koliko Moskva bila blizu — prava borba se vodi u Beogradu. Na asfaltu. Među studentima. Na hodnicima fakulteta i trgovima gradova. U tišini, ali i u odlučnosti.
Jer svaka promena u Srbiji — uvijek počinje iznutra.