Ismet Bajramović Ćelo, 42-godišnji ratni zapovjednik odbrane glavnog grada BiH i jedan od ključnih likova sarajevskog podzemlja, u decembru 2008. godine pronađen je mrtav u svom stanu u elitnom sarajevskom naselju Ciglane
Prije 17 godina, 17. decembra 2008. godine, ubio se Ismet Bajramović Ćelo. Sebi je presudio u svom stanu nakon dugogodišnje borbe sa teškom bolesti.
Ćelu su svi znali, ne samo u Sarajevu, nego i u Bosni i Hercegovini. Njegov život imao je “dvije strane medalje”, od mnogih je osporavan i nazivan kriminalcem, dok je isto tako od mnogih slavljen, hvaljen i dizan u visine.
Tim povodom u arhivi Infobiroa pronašli smo tekst objavljen u Slobodnoj Bosni dan nakon njegove smrti, kojem je autor bio Nedim Hasić.
Prenosimo ga u cjelosti i bez intervencija.
Ismet Bajramobić Ćelo bio je ratni komandant Vojne policije Armije BiH, predratni siledžija i sitni prijestupnik, ove je nedjelje nakon višegodišnje teške bolesti izvršio samoubistvo u svom sarajevskom stanu; naši novinari su sveobuhvatno zahvatili lik i djelo jednog od najživopisnijih sarajevskih ratno-poratnih poslovno-kriminalnih likova.
Ismet Bajramović Ćelo, 42-godišnji ratni zapovjednik odbrane glavnog grada BiH i jedan od ključnih likova sarajevskog podzemlja, u srijedu poslijepodne pronađen je mrtav u svom stanu u elitnom sarajevskom naselju Ciglane.
Iako se Sarajevom vrlo brzo proširila vijest o njegovoj smrti, baš kao što su se brzo pojavila nagađanja o tome kako je Bajramović okončao život, neslužbeno je potvrđeno da je izvršio samoubistvo pištoljem marke Beretta.
„Ono što zasad znamo jeste da je rekao supruzi i bratu, koji su bili s njim u stanu, da izađu van. Nekoliko trenutaka kasnije prislonio je pištolj uz sljepoočnicu i ubio se“, pričaju bliski Ćelini prijatelji, koji su se odmah nakon njegove smrti okupili na Ciglanama.
Enigma Ćelo
U nekim od svojih rijetkih javnih istupa u posljednje dvije godine za sebe je znao kazati kako je enigma za ovdašnje društvo te da su mu stalna propitivanja o tome ko je i čime se bavi postala težak teret s kojim se morao naučiti nositi.
Iako se u ovdašnjim medijima često licitiralo o njegovim unosnim kriminalnim poslovima, Bajramović je, zapravo, u posljednje dvije godine živio od novca koji je zaradio prodajom čuvenog sarajevskog kafića Estrada, koji je nakon ratnih godina postao njegovo vlasništvo.
Veći dio novca od kojeg je živio dobio je prodajom svog udjela u kompaniji koju je, navodno, imao zajedno s Alijom Delimustafićem i poslovnim čovjekom iz Gruda Ljiljankom Palcem.
Veza Ismeta Bajramovića i Alije Delimustafića traje još od početka ‘90-ih godina prošlog stoljeća, kada je Ismet utjerivao dugove za prvog „demokratskog“ bosanskohercegovačkog ministra policije.
Čime se bavila njihova kompanija zasad je još uvijek nepoznato, no ono što se zna jeste da je Palac prije nekoliko mjeseci od Delimustafića kupio nekoliko hektara zemljišta u sarajevskom predgrađu Stup, na kojem najvjerovatnije planira izgradnju stambenog kompleksa.
„Koliko znamo, za Estradu je dobio pola miliona, dok se priča kako je za svoj dio u toj firmi dobio milion i po maraka. To je novac od kojeg je živio, nakon što je poplaćao velike dugove koje je imao“, pojašnjavaju nam Bajramovićevi prijatelji.
Po povratku u postratno Sarajevo, iz kojeg je u zimu 1993. godine izmješten radi operacije nakon teškog ranjavanja (potkalibarski metak ispaljen iz snajpera prošao je ravno kroz srce), postaje jedan od najživopisnijih likova kriminalnog miljea. Odobrenje za njegovu evakuaciju iz Sarajeva tada je lično potpisao ratni zločinac Radovan Karadžić.
Čini se kako je i sam Bajramović pažljivo gradio takav imidž, slikajući se po novinama ili vozeći se po Sarajevu u skupocjenim vozilima sa svojim tjelohraniteljima. „Nemojte krasti kasetofone iz auta, dobićete godinu dana zatvora.
Kradite milione, tada će država pregovarati s vama kao partnerom“, znao je poručiti sa novinskih stubaca, obraćajući se uglavnom tinejdžerima iz razorene bosanske srednje klase, koji su u njemu, u gladnim postdejtonskim godinama, vidjeli svog idola.
Tada se hvalio i kako zna svirati klavijature, pričalo se kako je u Njemačkoj imao radnu dozvolu kao muzičar, a jedan od urbanih mitova o njemu govorio je i da je njemačkom graničaru, koji je posumnjao u to da je klavijaturista, odsvirao uvodne taktove Child in Time grupe Deep Purple.
Njegov omiljeni automobil, kako tada tako i sve do posljednjih dana života, bio je skupocjeni američki SUV Dodge Durango, a demonstracija vrhunca njegove moći bila je kada je na utakmicu Sarajevo – Željezničar, igranu na stadionu Koševo, stigao u konjskim kočijama ravno s Vrela Bosne, što je izazvalo sukob navijača dva tima.
Poznato je kako je godinama bio blizak čelnim ljudima FK Sarajeva, posebice s dugogodišnjim predsjednikom ovog kluba Muhamedom Granovom, a oni koji dobro poznaju dešavanja u sarajevskom podzemlju i danas se kunu kako je bio jedan od najzaslužnijih za pronalazak otetog sina bivšeg nogometaša ovog kluba Mirze Varešanovića.
Iz kluba ih je obojicu „potjerao“ bivši federalni premijer Edhem Bičakčić, instaliravši svog pulena iz Elektroprivrede BiH, Mehu Obradovića, na mjesto predsjednika kluba, a Bajramović tada postaje jedan od ključnih ljudi propalog projekta FK Đerzelez–Zenica. Prije dvije godine, kada je Sarajevo slavilo naslov prvaka BiH, Ćelo se nakon dugo vremena pojavio na fešti.
Oni koji ga nisu dugo vidjeli bili su tada šokirani njegovim zdravstvenim stanjem, jer se teško kretao, uz pomoć štapa ili nekog od svojih prijatelja koji su ga pridržavali dok je hodao. „Nije mogao hodati, brzo se zamarao, zato je u posljednje vrijeme dane uglavnom provodio u svojoj vikendici na Boračkom jezeru“, kažu nam njegovi prijatelji.
Suđenje stoljeća
Još u vrijeme dok mu je suđeno za ubistvo Rahmana Ajdarpašića u sarajevskom naselju Ilidža, počelo se pričati o njegovom teškom zdravstvenom stanju, koje je nastupilo kao posljedica ratnog ranjavanja i nekoliko operativnih zahvata na srcu. Često je imao problema s operiranim srcem pa je znao sedmicama ležati u sobi Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu.
U posljednjih godinu dana pogoršalo mu se i psihičko stanje, izazvano posljedicama ratnog ranjavanja u predjelu srca, zbog čega je bio pod stalnim uticajem opijata radi ublažavanja teških bolova.
„Posljednjih sedmica znao je uzeti i četrdeset ampula morfija dnevno, stalno je bio na injekcijama“, kažu nam njegovi bliski prijatelji, kojima su ljekari koji su se brinuli o njegovom zdravlju preporučili da se što manje druže s njim.
„Jednostavno se gubio, prestao je prepoznavati ljude s kojima se godinama družio. Ja sam pričao s njegovim doktorom; kazao mi je da je opasno biti pored njega kada je imao te psihičke napade, jer vas je znao zamijeniti s nekim s kim je u sukobu ili vas optužiti da ste ga napali“, kaže nam jedan od najbližih Ćelinih prijatelja.
Bajramovića je teško pogodila i prošlomjesečna smrt njegove sestre, s kojom je bio veoma blizak, i rijetki koji su se družili s njim posljednjih dana znali su kako mu je kraj blizu.
“On je bio takve fizičke konstitucije da je mogao sve podnijeti, ali je morfij koji je uzimao i za njega bio previše. Počelo je s pet injekcija morfija, pa je, kada je na to navikao, prešao na deset, pa na dvadeset… To ga je na kraju i ubilo.“
Tako je, pucnjem u sljepoočnicu iz Berette, okončan život Ismeta Bajramovića Ćele, ratnog komandanta Vojne policije Armije BiH, jedne od najslikovitijih balkanskih kriminalnih figura.
Slava koju je stekao akcijama u odbrani Sarajeva u prvim danima agresije na našu zemlju istopila se poslije rata u medijskim napisima i sudskim procesima u kojima je prozivan za šverc i ratno profiterstvo tokom opsade grada, te reketiranje i ubistva nakon rata.
Vjerovalo se kako je u vrhu bošnjačke vlasti uvijek imao svoje zaštitnike, Aliju Izetbegovića nazivao je svojim „dedom“, a tvrdilo se kako je naklonost bošnjačke elite stekao jer je previše znao o kriminalu u ratnim godinama.
Kako god bilo, njegovom smrću sa scene je nestao jedan od posljednjih ratnih komandanata odbrane Sarajeva, heroja iz naroda koji su se kasnije odmetnuli iz zakonskih okvira. Ili su se, možda, samo vratili poslovima koje su najbolje znali i kojima su se i bavili prije nego što je počeo rat.
OD ZATVORENIKA DO UPRAVNIKA ZATVORA
Ismet Bajramović, (ne)tipična sarajevska legenda
Ismet Bajramović, zvani Ćelo, rođen je 1966. u Sarajevu. U drugoj polovini osamdesetih godina osuđen je na višegodišnju kaznu zatvora zbog silovanja, krađe i razbojništva. Kaznu je izdržavao u Kazneno-popravnom domu Zenica. Tokom izdržavanja kazne bio je često inicijator masovnih tuča, nereda i vrijeđanja zatvorskog osoblja.
Neposredno prije agresije na BiH, od daljeg izdržavanja kazne spasilo ga je pomilovanje tadašnjeg predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića. Za njegovo pomilovanje založio se tadašnji ministar unutrašnjih poslova BiH Alija Delimustafić.
Uoči početka rata, kao 26-godišnjak, Bajramović se vojno angažirao u aprilu 1992. godine, kada je formirao svoju oružanu grupu. Predsjedništvo BiH tih ga je dana imenovalo za komandanta Vojne policije Armije BiH. Štab mu je bio u prostorijama studentskog doma „Mladen Stojanović“, u blizini Centralnog zatvora u Sarajevu. Pod njegovom kontrolom bili su dijelovi općina Centar i Novo Sarajevo – Koševo, Koševsko Brdo, Ciglane i dio Velešića.
Ranjen je u nerazjašnjenom atentatu u jesen 1993. godine i “izmješten” iz Sarajeva. Vratio se četiri godine kasnije. Sumnjičen je za ratne zločine nad Srbima u Sarajevu, posebno u Centralnom zatvoru, za uzimanje reketa te ubistvo Rahmana Ajdarpašića.
Za ubistvo Ajdarpašića, 31. marta 2000. godine u restoranu Brajlović na Ilidži, Bajramović je najprije proglašen krivim i određena mu je kazna zatvora od 20 godina, međutim, u ponovljenom postupku 2005. godine bio je oslobođen optužbi, a suđenje je vraćeno na početak.
Špekuliralo se kako je takav ishod suđenja rezultat zaštite iz najviših političkih krugova koju je Bajramović uživao, posebno zbog činjenice da je bio viđan u društvu Bakira Izetbegovića. U dijelu bosanskohercegovačke javnosti vjeruje se da je Ćelo uvijek imao zaštitnike u vrhu vlasti, jer je previše znao o kriminalnim zbivanjima tokom rata u BiH.
Posljednjih godina Ismet Bajramović Ćelo bio je lošeg zdravstvenog i psihičkog stanja, izazvanog posljedicama ratnog ranjavanja u predjelu srca, te je uzimao opijate radi ublažavanja bolova. Krajem oktobra 2007. godine, nakon što je pokušao izvršiti samoubistvo, prebačen je na Odjeljenje neuropsihijatrije, gdje su ga čuvali specijalci MUP-a Kantona Sarajevo.
Samoubistvo je pokušao izvršiti nepunih sedam dana nakon što je u bolnici koj sobi Centra za srce, u kojem je određeno vrijeme proveo na liječenju, pucao iz pištolja. Strastveni kockar, posljednjih je godina bio akter nekoliko incidenata u sarajevskim kockarnicama.
U maju 2007. godine polupao je dio inventara u sarajevskom kasinu Coloseum, nakon što je na ruletu izgubio veću sumu novca. Godinu dana ranije slupao je također aparat u Coloseumu, a u maju 2005. godine demolirao je kockarnicu Jocker u sarajevskom naselju Malta.
BAJRAMOVIĆEV MEDICINSKI KARTON
Nakon posljednje operacije srca Bajramović je bio slučaj za psihijatrijsku kliniku
Nakon što ga je sutkinja Kantonalnog suda u Sarajevu Aleksandra Martinović krajem juna 2004. godine oslobodila dugogodišnje zatvorske kazne na koju ga je osudio sudija Salem Miso zbog ubistva Rahmana Hajdarpašića, Ismet Bajramović Ćelo, izuzmemo li nekoliko incidenata, otišao je u “mirovinu”. Posljednjih godina Bajramović je više plijenio pažnju doktora Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu nego novih generacija sarajevskog podzemlja.
Zbog njegovih ozbiljnih zdravstvenih problema nastalih usljed ranjavanja u septembru 1993. godine, polovinom oktobra prošle godine gradom se poput šumskog požara proširila vijest da je “Ćelo umro”. Radilo se o lažnoj uzbuni, što je Bajramović demantovao tako što je isti dan, odjeven u bolničku pidžamu i pernatu jaknu, izašao iz bolnice da pojede kebab na Baščaršiji.
„Imao je malo veću krizu u smislu pogoršanja hemodinamskog statusa, dakle ritma, pritiska itd., koje smo stabilizovali i do danas nismo imali većih problema“, bio je odgovor uglednog ljekara dr. Mirsada Kacile, s kojim smo razgovarali prije nešto više od godinu dana, nakon što je Bajramović pucao iz pištolja u svojoj bolesničkoj sobi u sarajevskom Centru za srce. Dan kasnije prebačen je iz Centra za srce, čiji pacijent je bio već nekoliko mjeseci, na Psihijatrijsku kliniku.
Nakon tog incidenta Ismet Bajramović Ćelo više nikada nije bio naš pacijent, odnosno više nije dolazio u Centar za srce Kliničkog centra Univerziteta u u Sarajevu. Koliko mi je poznato, brigu o njemu i njegovom liječenju preuzeo je Zavod za toksikologiju i narkomaniju“, izjavio je dr. Mirsad Kacila.
Podsjećanja radi, navest ćemo da su prošle godine dr. Kacila i osoblje Centra za srce mjesecima trpjeli posljedice agresivnog ponašanja Ismeta Bajramovića Ćele, koji se nije pridržavao nijednog bolničkog pravila.
„Ne znam šta da kažem. Radi se o hroničnom, vrlo teškom pacijentu koji, uz sve probleme koji su vezani za njegove tri operacije na srcu i hronični poremećaj srčanog ritma, ima i težak problem ovisnosti o narkoticima. Očigledno je da je u ovom periodu došlo do prevage i da je taj drugi problem postao dominantan. Ovisnost o narkoticima zaslužuje drukčiji medicinski tretman, što je regulisano i odlukama koje smo ovih dana donijeli unutar Kliničkog centra.
Bajramović je prebačen na Psihijatrijsku kliniku gdje će se pokušati riješiti taj problem. On je klasični ovisnik koji prolazi kroz faze akutne psihoze, kada je spreman učiniti sve — pucati, skočiti kroz prozor; dakle, on je apsolutno osoba koja ne vlada sobom“, izjavio je dr. Kacila prije nešto više od godinu dana za Slobodnu Bosnu.
Dalje u tekstu prenosimo intervju sa Fahrijom Karkinom, Ćelinim advokatom, prijateljem i savjetnikom koji je izašao u istom broju Slobodne Bosne.
Sa Karkinom je razgovarao novinar Mirsad Fazlić.
FAHRIJA KARKIN, ĆELIN ADVOKAT, PRIJATELJ I SAVJETNIK
Ničim moj Ismet nije nagovještavao ovako tragičan kraj
Sarajevski advokat Fahrija Karkin godinama je bio jedan od najbližih, ako ne i najbliži prijatelj Ismeta Bajramovića Ćele. Sa Karkinom smo razgovarali neposredno nakon što je u kasnim popodnevnim satima obišao stan u kojem je Bajramović izvršio samoubistvo.
„Upravo se vraćam s lica mjesta, gdje sam boravio nakon završenog zvaničnog uviđaja koji su obavili tužilac i policija Kantona Sarajevo. Ono što sam uspio saznati, i prema službenim informacijama do kojih sam uspio doći, Ismet Bajramović Ćelo izvršio je samoubistvo pucajući iz pištolja u svoju desnu sljepoočnicu“, rekao je vidno potreseni Fahrija Karkin na početku našeg razgovora.
S obzirom na prijateljski odnos koji ste imali sa Bajramovićem, da li se moglo naslutiti da namjerava izvršiti samoubistvo?
Nikada! Vjerujte mi, nikada. Ja znam da je on dugo godina bio bolestan, ustvari od momenta ranjavanja 1993. godine. Znam da su te remisije kod njega bile jako teške. Vama je poznato da je on imao tešku operaciju srca, pa je bio više puta reoperisan… Ali, nikada i ničim nije pokazao da namjerava izvršiti tako nešto.
Da li je postojao „opipljiv“ razlog, odnosno da li je Ismet Bajramović Ćelo imao problema zbog kojih bi izvršio samoubistvo?
Koliko znam, on nije imao niti jedan životni problem. Uvijek je imao izlaz iz svake situacije. Motiv i razlog da se neko ubije poznat je samo njemu. Mi živi to ne znamo, niti možemo razumjeti. Ono što vam mogu reći i što znam jeste da nije imao razloga da uradi tako nešto. I meni bi bilo mnogo lakše da je umro prirodnom smrću nego ovo što se desilo.
Kada ste posljednji put razgovarali sa Bajramovićem?
Zadnji put smo se čuli posljednju subotu (13. decembar). Zvao me da me pita kakvog sam zdravlja i tada je izrazio prijateljsku ljubav, brigu i pažnju koju muškarac osjeća prema muškarcu. Njegovom smrću ja sam to izgubio. Izgubio sam najboljeg prijatelja, sina, svoje dijete… takav je odnos bio između nas.
Sa Bajramovićem ste, dakle, razgovarali prošle subote?
Da. Nazvao me prošle subote i rekao mi je da se dobro osjeća, izuzmemo li akutni problem srčane aritmije. Zvao me da me pita kako se osjeća moja supruga, koja je imala manji zdravstveni problem. Pitao me da li mi nešto treba… meni, mojoj ženi, djeci. Razgovor je završio sa “I love you”, kao što je svaki naš razgovor završavao.
Kako biste opisali odnos između Vas i Bajramovića?
Od momenta kad mu je umro rahmetli otac, drugačije me nije ni zvao nego kao svog tatu, jer mu je otac ostavio u amanet da mene mora slušati. Uvijek je govorio da je „moja zadnja“. Kad smo dogovarali nešto, kad smo trebali završiti neki posao, uvijek bi govorio da je moja zadnja.
Nestašna mladost
„Ismet Bajramović Ćelo bio je topao čovjek koji je imao jednu veliku nesreću. U najboljim godinama, u ranoj mladosti, odležao je jednu tešku dugogodišnju zatvorsku kaznu. Ostala je ta praznina, ta rupa koju je kasnije pokušao nadomjestiti intenzivnijim životom. O Bajramoviću mogu samo reći da je bio vrlo dobar čovjek, emotivan čovjek, čovjek od obraza, čovjek od riječi.
Ono što mi smeta i što će me zaboljeti jesu naslovi u sutrašnjoj štampi tipa: ‘Ubio se komandant Vojne policije Armije BiH i kriminalac’. To će mi smetati i zato bih volio da mi bilo koji novinar pokaže ijednu pravosudnu presudu protiv Ismeta Bajramovića, a takvih zaista nema.“
